Putuj Sanja i ne naginj se kroz prozor

Sjediste 28D, broj leta ne znam koji, Turkish Airlines u akciji, linija Cirih- Istanbul... Vracamo se posle dugog puta kuci. Na ekranu  prikazuju kuda se krecemo i bas sada smo uhvatili dio Beogradskog neba. Ali nam ne dadose da otvorimo prozor da udahnemo malo smoga i dima. Dobro bi nam dosao kao podloga za gas i naftu koja nas ceka u Bakuu..

Jaca sjedi pored mene, i bocka me prstom ili fejsbukovski receno, "poka me" :)

-A sta radis? A sta to pises? :)

- Ma nista, kazem i nastavljam (bas sam se zaletila, olovka sama igra)

-A mogu li da procitam?

-Moci ces, jednog dana.(upravo sada to radis, hohohoho)

Zadnjih 15 dana smo proveli u Cirihu na pripremama. Svaki dan smo trenirali sa Volerom. Mislim da smo se jedni drugima popeli na glavu. Sto bi rekli u Tuzli,na glooooovu :) 15 dana sada, isto toliko u semptebru u Kovilovu, mislim da je sasvim dovoljno (citaj suvise) za sirenje bratstva i jedinstva izmedju ova dva kluba. Izvinite drugari, ali slozicete se, sto je mnogo, mnogo je!

Ali nije sve bilo tako monotono...

Krenemo Jaca i ja jedan dan do centra grada. Od nase baze do tamo ima dvije stanice voznje, ok, to smo zapamtili. Isli smo prije toga jos jednom i sve je islo kao podmazano. Mozda zato sto je sa nama bila njemica, pa su sve jezicke barijere brzo srusene. Posto treba jedno 7-8 minuta do tamo, odlucili smo da ne sjedamo,nego da stojimo u hodniku, izmedju vagona. Plafon je bilo malo nizak, pa sam ipak sjela na stepenice, tj. obje smo, pa smo odatle komentarisali okolinu.

-Ja se ne sjecam da smo prosli pored ovoliko radova prosli put.

-Jesmo jesmo, sjecam se.

-Ja iskreno, pojma nemam.

Dinggg, prva stanica, putnici se mimoilaze na vratima. Mi se sklanjamo da se objavi ta svakodnevna razmjena. Sve mirno i kulturno, niko nikoga ne gura. Dok u Kini, recimo, metro izgleda ovako:

 

Jadan onaj ciko u bijelom mantilu, mislim da je ostao bez bubrega. A pretpostavljam da su uniformisani "guraci" dobro placeni. -Izvini, cime se bavis?

-Guram ljude u vozove, a vikendima masem i saljem poljupce na ispracajima, vrlo povoljno!

A mislim da medju kinezima nema dzeparosa, pa ne mozes da prst pomjeris, a kamoli da zavuces nekome ruku u dzep :) Nego da se vratim u Cirih...

 Ulazi kondukter i vrata se zatvaraju. On nesto zuji po hodniku, a voz nastavlja put. Ja i dalje na stepenicama, a Jaca stala pored vrata i gleda napolje. Odjednom cujem:

-Sanji, a zasto se vozimo unazad???

Pogledam, stvarno idemo u "rikverc"!

-Izvnite ciko, zasto idemo unazad?

-A gdje vi izlazite?

-Mi na glavnoj stanici.

-Pa sad smo bili na glavnoj...

-Oh... Pa gdje idemo sada?

-U Lucern.

-???

-Karte na pregled molim. Ok, u redu je... E djeco djeco... Izadjite na sledecoj stanici, predjite preko nadvoznjaka i idite na peron broj 5. Udjite u voz i vozite se jednu stanicu.

-Hvala ciko! ( A mogli smo i do Lucerna malo,a?)

Do dolaska na peron 5, pocela sam Jaci da pricam moju pricu iz voza...

Naime, ja prije par godina igrala u jednom gradicu blizu Ankone, i jednom prilikom dobijem 2-3 dana slobodno. Rodjendan mi je padao na jedan od tih dana, tako da sam odlucila da odem u Vicencu kod prijatelja. E sad, posto se nisam usudjivala sama da putujem autom, odlucim se da krenem vozom. Lakse, brze, udobnije, jednostavno sjednes i ne razmisljas. Ne razmisljas, a?

Ankona- Padova- Vicenca, znaci presjedanje je u Padovi. Ok smjestim se ja, slusam muziku, spavuckam, sve uredno, kako i dolikuje jednom putniku namjerniku. Medjutim neka zena se navila sa pricom, cula sam je preko muzike u usima. Dobro zeno, evo skidam sluske, slusam te, pricam sa tobom, mozda mi put brze prodje. I tako krene neka spika i shvatismo da obje silazimo u Padovi, te se ona ponudi da mi pomogne da se snadjem na peronima. Kontala sam da bi trebalo da sacekam da ode ovaj voz i da na istim sinama sacekam ovaj za Vicencu. Izlazimo nas dvije sa gomilom drugih putnika, ona odmah pocela da doziva konduktera. I nakon kratke vike kaze ona meni:

-Evo ovaj voz ti ide za Vicencu, pozuri, krece za minut!

-Ali zar ne bi trebalo...

-Pozuri, otici ce ti voz!

Ulijecem ja sa torbom, ubacujem je u prvi kupe, prazan je. Drugi, prazan. Treci- dvoje putnika, cetvrti- troje. Uh, sta je ovo, mislim u sebi. Odlazim do vrata na koja sam usla, zatvaraju se, a na njima nalijepljen papir, pise Minhen?! Sto bi rekao Radosav, Minken. Kakav Minken crni Radosave, pa sta cu ja tamo? Kako se vrata zatvorise, tako i meni pade mrak na oci. Tesko meni, pa zar nisam mogla da ubodem pravi voz? A ne ne, zasto bih isla jednostavnim putem, ako vec mogu ovako lijepo da zakomplikujem? A da me vidi babo kako se dobro snalazim, rekao bi, 'aj ti sine nazad u Gacko, nema vozova, pa ne mozes zalutati. Pocinjem da jurim po hodniku trazeci konduktera. Neka djevojka me vidi kako nesto izbezumljeno jurcam, pa pita:

- Da li vam mogu pomoci?

-Gdje ide ovaj voz?

-Minhen

-Ajjjj...

-A gdje ste vi posli?

-Vicenca...

-Opusti se, sledeca stanica je Vicenca!

-Oh... Hvala Bogu...

Odlazim do kupea i molim Boga da ne naidje kondukter koga sam toliko trazila, naime, ja imam kartu, ali za drugi voz. Srecom pred ulazak u Vicencu, poceli su sa kontrolom naseg vagona, ja sam bila odmah do vrata, pa sam klisnula prije nego sto su dosli do mene.

Uh... Evo, avion se polako spusta, Istanbul ceka, jedna moka u Starbucks-u i let za Baku. Valjda necu promasiti avion, ako nista drugo, ono, makar idem u grupi. Dobro moja mama kaze, ne odvajaj se sine, ima apsolutno pravo :)

P.S. Posto ovo objavljujem nekoliko dana kasnije, samo da dodam da je ipak bio zalutalih, hahahha!

Mi (na) TiVi

Dugo me nije bilo i dosta stvari se izdesavalo, zanimljivih naravno. Iako svi znate da smo osvojili svjetsko prvenstvo, ipak cu o tome drugom prilikom. Mislim da je dosta toga receno, ali cu docarati Dohu malo kasnije. Sad sam jos pod utiskom jutrosnjeg gostovanja na tv, pa da pocnem...
Uvijek sam govorila da mi je lakse da odradim trening, nego da gostujem po televizijama.Ali ne moze uvijek onako kako hoces...
Elem... Posle osvajanja zlatne medalje na svjetskom klupskom prvenstvu, vuku nas na razne strane, prijemi, televizije, bla bla bla...
Rekose nam da u subotu gostujemo na nekoj televiziji,program pocinje u 8 ujutru! Auh! Pa niko od nas ne funkcionise do 9, al' ajde...Budim se jutros u 15 do 7, napolju mrak! Ustajem posle petog alarma i dok bauljam po kuci, razmisljam jesam li posla ili sam dosla. Onda vidim "uniformu" na stolici i kontam da tek treba da idem. Zezali smo se da idemo u Zikinu sarenicu, jer i on pocinje subotom nesto sabajle, a i planirano je da ostanemo u emisji 3h. Dolazimo u studio, kad lijepo postavljena 4 stojeca stola, sa divnim zelenim fluorescentnim stoljnjacima i sokovima sponzora. Planirano je da 3h stojimo i statiramo u kukuruzu! Pardon, zapasce nas po koje pitanje, ali kljucna rijec je STAJANJE. Srecom, nekako se iskombinovasmo da ne moramo svi biti na sceni odjednom, uvijek je bio neko ko je sjedio u back stage-u, pa smo se na reklamama smjenjivali. Napravili su divnu tortu sa slikom pehara kog smo donijeli iz Dohe.
Na kraju se ispostavilo da je u stvari i bila Zikina sarenica, smjenjivalo se 10-15 izvodjaca, medju kojima su bili (az verzije, naravno) : Miki Jevremovic, Lepa Lukic, Sinan Sakic, Boki Milosevic (sa saksofonom), Bora Dugic (sa defom), Big Lale... E on mi se nekako najvise promijenio, i vala su mu otrcani trikovi, ostarilo se... Mislim da sam i ja mogla nesto slicno da izvedem, samo da su mi dali sansu :)
U mnostvu izvodjaca, izdvojio se jedan duet. Paaa, ja ne bih mogla da opisem koja je to vrsta muzike, ali... vrlo je ziva :) Uglavnom oni pjevaju, onako, jedan se drugom ubacuje i odjednom glasno kazu Natalija Mamadova! Eh, onda skontasmo da pjevaju o nama. Naculismo usi, cekajuci jos neku poznatu rijec... Nista, opet onaj isti ritam. Kad vec izgubismo nadu, uzviknuse Zoran Gajic, hahhaha, da da, nasa nova himna :)
Konfete su pljustale na svakih pola sata, pa su zatrpale onu tortu veselu sto dzudzi 3h na sceni. Pred kraj emisije, trebalo je da je isijeku, ali posto je bila prekrivenama konfetama, neki cikica iz back stage-a joj je prisao i poceo da duva u nju, ahahhahah! Ko biva, da ih skloni. Emisija traje, kamere na voditelju i Rabiti, a on ispod kamera se savio i duva li duva, ahahahah! Isijece se torta, ali iskusno se probala samo unutrasnjost, bez da se dira spoljasni sloj. I tako zavrsismo nase danasnje gostovanje, nadam se da ih nece biti uskoro. Ako bude, cuce se, hohoh!

SEDMICA :)

PONEDELJAK evo prolazi polako

UTORAK se blizi samo tako
Nekolike ure od njega nas dijele
I tu smo jos ove sedmice cijele
Posle ide SRIJEDA, koja turnire nadgleda
Kupimo prnje i u hotel bjezimo
Malo treniramo, malo vise lezimo
Domundjavamo se oko polaska kuci
Ko ce vise, a ko manje torbi vuci
I evo ga CETVRTAK, dugo ocekivani dan
Ako Bog da, pobijedimo, bice radostan
PETAK-druga tekma, subota-treca
Tad ce nam sreca biti najveca
Em prvenstvo gotovo, em idemo kuci
Ima da trcimo, nogom u dupe udarajuci
Podrazumijeva se naravno, da mi budemo prvi
Rabita sampion, to nam je u krvi
NEDELJA banketi, klasika, sve znamo
Malo se pozdravljamo,malo foliramo
I onda PONEDELJAK i opsta frka
Kupovina i pakovanje,sa vremenom trka
Evo pada noc, od srece cu puci
Sjutra u ovo doba cu da budem kuci
Aaa dal' je moguce posle mjeseci devet
Da cu da se ususkam u svoj lijepi krevet

Aaa smiri se, ima jos sedmica dana
A onda u trbu ide divna mamina hrana
Dragi ljudi oko mene i odmor na dlanu
Jedva cekam da maj prevrne desetu stranu :)

P.S. Posto je to sad u trendu, samo da ispisem neke brojke :)
4 treninga
3 utakmice
2 slobodna dana
i idemoooooooooooo

Az poezija :)

Ne znam dal' ce rijeci u pjesmu da stanu
Kako se obreh u Azerbejdzanu
Vec sam napisala i drugo stivo
A da prodje bez stiha, bilo bi mi krivo
Nastavak cu u stihu napisati
Nadam se da cu Azeriju dobro opisati

Za tri godine koliko sam se tu obrela
Svega i svacega sam dozvjela
Uglavno su to pozitivne stvari
Ne dam da nesto ugodjaj pokvari
Prvo o gradu rijeci nekolike
Za tri godine, promjene su velike
Iz dana u dan gradi se sve vise
Zgrade rastu kao pecurke posle kise
Parkovi, setalista i statue razne
Tesko je naci povrsine prazne
Dokle ce tako ici, pitaj Boga
Kazu, dok ne dostignu ljepotu Dubaija "maloga"

Odbojka je na visokoj nozi
A mislila sam bice... Boze mi pomozi
Prve godine bez lige krenuse
Dobro je pa pravila promijenise
Sad su pravila lige cista
Dva kruga prvenstva i turnira trista
Ko sve to prezivi, sampion bice
Ko ne izdrzi, o sampionu pricace

Zanimljiva stvar u vezi Azerbejdzana
Parovi se sastaju u sred bijela dana
Obicno se nalaze oko 10-11 sati
Pa se na klupicama pocnu muvati
Stiklice, sljokice i za vece sminka
Ne znas dal' je zena ili klinka
Al' vazno je dobrog muza uloviti
Zato mora na sebe najbolje staviti

Nezgodna stvar su ovi vjetrovi
Moze lako u zmaja da te pretvori
Naravno, ako si kategorija super laka
Ja sam, dabo'me, po tom pitanju jaka
Pa mogu sluziti kao drzac za zmajeve
Da ne odlete u daleke krajeve :)

Az 2 :)

Proljece je konacno stiglo i u nas "mali" grad... Juhuuu
Primice se kraj sezone, ura!
Ostalo ono najvaznije,odbraniti se od mnogobrojnih napadaca i ostati tamo gdje jesmo-na vrhu! ;)
Sistem je djelimicno poznat, turniri, turniri, turniri... A da li ce pobjednika odlucivati broj pobjeda, broj osvojenih turnira ili samo poslednja utakmica poslednjeg turnira, saznacemo pred sam pocetak avanture :)
I trecu godinu za redom, umjesto klasicnog play off-a se igraju turniri. Sjecam se, prve godine, cijelu ligu smo spakovali u mjesec ipo dana. I turniri su se igrali po Azerbejdzanu-promocija odbojke. I sad, kako je u nekim od tih gradova, odbojka u povoju, mi smo bili atrakcija i naravno, sale su bile prepune. Posebno nam je ostala u sjecanju jedna utakmica, igrali smo sa Azerailom. A veci dio navijaca je bio u uniformama-vojska. A lijepo su se podijelili, grupa sa crvenim beretkama je navijala za nas, a sa plavim za Azerail. Svaka grupa je imala svog vodju, tj komandira koji im je drzao ritam navijanja :)))) Super su bili!
I jos iz te prve godine pamtim da su organizatori imali simbolicne nagrade za najbolje igrace. Nesto tradicionalno. Ja sam dosla kuci sa setom solja za caj i sa tepih-stazom, hehehheh!
Stazu nisam imala gdje ubaciti u stvari, nego sam je dobro umotala u kese i tako nosila u ruci, kao zolju, hahhahah!Malo su me cudno carinici gledali, cak i pitali imam li sertifikat za nju.Sertifikat??Pa da,bas sam skoro kupila,pa nosim ovako na krkace kuci. Tako mi udobnije, nisam mogla da je posaljem ranije kao sav normalan svijet :)))
Uglavnom, turniri pocinju uskoro, opet idemo po Azeriji, mozda ubodem neki servis za rucavanje, hahahhaha!Salim se,nek se samo dobro navija!
Rabita Rabita! :)

Moj prvi Az blog :)

Novembar 2008...
Zvoni telefon...

-Halo?
-Sanja?
-Da,izvolite?
-Da li biste zeljeli da igrate u Azerbejdzanu?
(Mislim u sebi,kakav Azerbejdzan sada?Ne ne,nema sanse!Sjecam se da sam tamo bila 2002 godine na final four Top teams... To je veoma daleko... Ne znam ni kakva je odbojka... Hmmm...)
-Sanja?
-Da...? Zao mi je,ne mogu da prihvatim vasu ponudu,hvala...

Vracam se u 2002... Baku... Dosli smo na finalni turnir kao totalno iznenadjenje,mlada ekipa koja je zeljna dokazivanja.I dokazali smo se,igrali smo finale sa domacinom!
Finale... Sam dolazak u halu je bio dozivljaj za nas,mnogo navijaca je cekalo ispred sale,a unutra igla ne moze da stane,krcato.Ljudi obuceni u sivo i crno,uglavnom muskarci.Ali svi navijaju kao jedan!Bili smo zadivljeni tom atmosferom.Finale smo odigrali kako smo odigrali,izgubili 3-0,ali nam se svima urezalo u pamcenje navijanje i atmosfera.
Razmisljam... Mozda ne bi bilo lose pokusati?

Posle dva dana opet telefon zvoni...
-Sanja,da li bi htjeli da dodjete,pa ako vam se ne svidi,mozete da idete?
-Hmmm... Dobro,mogu da pokusam...

Porodica me naravno uvijek podrzavala u svemu,tako i ovaj put.Bez njih sigurno ne bih bila ovo sto jesam danas.
Zanimljivo je kako su drugi ljudi reagovali...
-O ne,zasto tako daleko?
-Da li si mogla nesto blize?
-Ti tamo ides sama?
I najsmjesnije od svih: -Pa zar nije tamo rat? (milseci na Avganistan :)) )

Spremam torbu i razmisljam ko i sta me ceka tamo.Ljudi sa kojima sam razgovarala preko telefona bili su prijatni,inace,pricali smo na engleskom,a u Az se govori ruski i azerbejdzanski,koji je vrlo slican turskom.Posto ruski nisam ucila u skoli,niti sma ikada imala kontakt sa njim,racunala sam da mogu da iskoristim turski,s obzirom da sam dvije godine bila u Antepu.Ako nista drugo moci cu da ih pitam kako su,koliko je sati i druge osnovne stvari :) :) :)
Salu na stranu,krecem na put,Gacko-Beograd-Istanbul-Baku,trebalo mi je cijeli dan da stignem,kao da dolazim iz Australije u najmanju ruku :)

Posle ne znam ni ja koliko sati,stizem konacno.Covjek sa kojim sam pricala preko telefona me ceka (sad znam da se zove Sahlar :) ) i odlazim u hotel.Naspavam se i cekam me prvi trening!

Stizem,pozdravljam se sa trenerom i shvatam da savrseno dobro razumijem ruski hihiihih :) (slican je srpskom)
Odlazim na istezanje i jedna djevojka (Kyama) mi prilazi da me pozdravi.Nasmjesi mi se,ja uzvratim,i shvatim da se kod obje sjaji fixna proteza,hahahhahah!

Da sumiram,brzo sam se uklopila u ekipu,mjesec dana posle mene dolazi Bojana Doganjic i tu pocinje nasa evropska avantura zvana Challenge cup!Stigli do 1/4 finala,nesrecno izbaceni jer nam se jedan od dva srednjaka povrijedio i nismo imali drugu opciju.Nismo se obrukali,to je vazno!
Druga zanimljiva stvar je ta da nije bilo domaceg prvenstva.Ima 4 ekipe,svaka igra evropu i nema potrebe za domacom ligom.Hvala Bogu i to se rijesilo,u roku od mjesec dana smo odradili turnire.Zakljucak,Rabita sampion! :)

Godina posle,vec se proculo o nama,dolaze mnogi stranci,Srbija,Bugarska,Amerika,Brazil,Tajland... Odlicna skupina vrhunskih igraca,a pred nama jos jedan izazov,Cev Cup!
Vec se nivo domace lige podigao na visi nivo,utakmice su zanimljivije,posjecenije,igra se dobra odbojka.Mi stizemo do final four Cev cup,koji,zahvaljujuci nasim ljudima iz kluba,uspijevamo da organizujemo u Bakuu.Veliki dogadjaj i za odbojku i za grad,a i za sve ljude koji dolaze na nase utakmice.Ni ovaj put nas nisu iznevjerili!Sjecate se one price iz 2002 i navijacima?Sada sam srecna sto su to moji navijaci i znam kako se osjecaju protivnici kad igramo na domacem terenu!Uz njih je nemoguce igrati lose,hvala im!
Zakljucak:Rabita sampion i 3 mjesto Cup cev! :)

Tu sam i trecu godinu,mnogo mnogo jaca liga nego prethodnih godina,svi klubovi su se pojacali najbolje sto su mogli.Svako svakoga moze pobijediti.Ne damo se :) Prvi smo na tabeli,ako Bog da,da bude tako do kraja.Jer uvijek je lakse napadati na titulu,nego je braniti,ali ja vjerujem u nas tim,strucni stab i ljude iz kluba.Mozemo mi to! :)

Najprestizinije takmicenje svakako je Liga sampiona,zavrsili smo prvi u grupi,igramo se ekipom iz Ceske.Dacemo sve od sebe da pokazemo sta znamo i mozemo!
"Inshallah" kao sto kazu ovdje :)

Novembar 2008-Februar 2011- Jos uvijek sam tu,i zadovoljna sam!Izazov je usuditi se :)))


Sanja Starovic