ThatZemlja

Posto se niko ne javlja za putesestvije umjesto mene, ja nastavljam onda. Bangkok. Nikad duzi put, ali sto se mene tice, nikad brze nije prosao. Iako nismo imali povoljna mjesta, uspjela sam da, od 11h puta, prespavam jedno 10h, heheh! Jes da mi je utrnuo lijevi guz, al sta da se radi, desni  je jos u funkciji.Ovo mi je drugi put da dolazim ovdje, ali nekako nisam jos probala tu cuvenu tajlandsku masazu. Zato sam ovaj put odlucila da to ne propustim. Hajde da ne odem odmah na tajlandsku, da me ne gaze, ionako sam izlomljena od puta, uzecu drugu, aroma terapiju.

Udjem ja tamo, neki sobicak, nit’ mirisa, nit’ muzike, samo jedan krevet na sredini, nikakav dozivljaj. Udje zena, utrnu ono svjetlo I poce da masira. Obicno mi je prijatno na masazama, pa skoro da mogu I da zaspem. Ali ne I ovdje.

Taman sam se opustila, kad cujem:

-Are you okeeeeeeeeeeeeeeeyyy?

-What?

-Are you okeeeeeeeeeeeeeeeeyy?

-Yes...

Taman opet usecerim, kad cujem opet:

-Are you okeeeeeeeeeeeyyyyy?

-Yes! (Aman zaman vise)

Sad, kako sam lezala na stomaku, nisam vidjela zenu,ali sam znala gdje se nalazi, logicno. U jednom momentu zacujem blagu skripu kreveta, pritisak na zadnjoj lozi, jaci nego koji minut ranije. Nekako, kao da su joj dlanovi nekako izrasli I otezali .  A onda, cuveno pitanje:

-Are you okeeeeeeeeeyyyyyy?

Vesela drugo, gdje si se to ispela? Pa zar ne uzeh aroma terapiju? Ne poznajem tajlandski jezik, ali sudeci po ovome, dilema je samo, da li se "gazenje" prevodi kao "aroma" ili "terapija" :) Dobro, na kraju krajeva, ne boli, cak sta vise, prija. Razmisljala sam da li da se okrenem ili ne, da vidim sta se desava. Pa razmislim, a sta ako me saceka u nekom nindza polozaju? Pa se ne budem sjecala ostatka masaze?  Neka, bolje je da ja ostanem sa licem na dolje, sigurnije je.Kraj masaze, ona:

-Thank youuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu.

Ja jos vise razvlacim:

-Thank youuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu. (Seeeeee youuuuu neverrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr)

Drugi put smo isli na neko drugo mjesto i bio je to pun pogodak. Odmah na ulazu nas je docekala atmosfera koju sam ocekivala i prvi put. Lagana orijentalna muzika, prijatni mirisi, a i ljubazni domacini. Smjestise nas u fotelje, donesose neki cudan caj, sta li je (nisam imala zelju da ga probam) i prinesose lavore da nam plaknu noge.Izabrali smo aromaticno ulje sa mirisom  lavande  i uvedose nas u prostorije za masazu. Nas dvije, Brankica I ja, zajedno. Spremni za  sat ipo uzivanja I dremkanja. Posle jedno satic vremena mozda, ova moja ode negdje, nesto canglja, odlazi, dolazi. Kad eto je legenda donosi ventilator, mada ga niko nije trazio, niti je trebao kome. Brankica se dan prije toga usinula I najmanje  joj je trebalo da joj nesto pirka u ledja. E sad, oni su to ukljucili I ova sto mene masira se vratila da nastavi. Mi smo pokusavali da im kazemo da ugase, da nam nije vruce, ne treba nam ventilator (naravno, na engleskom), a-a, nista ne pomaze, ne razumiju. E onda je Branica rekla:

 - Don’t like this! You?

-No nooo!

-Pa utrni to dok se obje nismo pokocile!

Nekada ovako, kad dodjemo u zemlju u kojoj se engleski jezik ne koristi mnogo, uglavnom koristimo Tarzan-english, da bi nas razumjeli. Digresija:

Sa Boshom sam otisla do trznog centra kad smo imali slobodno popodne. Nasli smo neke baletanke I bunio nas je djon,kao da nisu predvidjene za ulicu. I pitamo djevojku koja radi tamo:

-Sorry, can u tell me, r those shoes for outside or inside use?

-Yes yes.

-What yes? Outside or inside?

-Aha (klima glavom), yes. ( I uze da pretura po baletankama kao da nadje broj)

-Sorry, r  those shoes for street? ( Ode ona da zovne kolegu)

- Yes?

-Do u speak English?

-Yeess

-Can u tell us, r those shoes for outside or inside use?

-Yess, yess ( I krenu I on da pretura kao da trazi nesto)

Pa sta da im covjek radi? Trude se, klimaju glavom, nerviraju, gdje su vrata? Prijatno I dovidjenja.

Nego da se vratim na masazu, sa ovom sam zadovoljnija nego sa onom prvom. Niti se ko peo na mene, niti me ko sta pitao, nista. Mada je gospodjica na samom kraju napravila kardinalnu gresku. Elem, krenula da masira vrat, pa glavu, pa bode neke tacke. Sve je to bilo u redu dok nije dosla do usiju. Nesto stiska okolo ovog desnog, kad ga zavrnu, nije mi bilo dobro! Kad tada ne primijenih moje poznavanje karate vjestina (umalo zuti pojas), nikad necu! Po mojoj reakciji je shvatila, kako treba postupati sa mojim cijenjenim usima. I eto, da ne bi tog ispada na kraju, sve bi bilo savrseno.

Inace, na tajlandu su paklene vrucine i velika je vlaznost vazduha, pa je vrlo tesko za disanje. A u zatvorenim objektima je klima bas pojacana. Nekad smo imali osjecaj da nam klima blago nosi loptu u dvorani. Nevjerovatno! To nas je sigurno omelo u utakmicama :P

Da sam slucajno gledala film "Mamurluk u Bangkogu" prije naseg izlaska u grad, mislim da ne bih nos promaljala napolje. Rekose nam da, nedaleko od hotela, ima neki bazar, pa kao da vidimo sta ima. Kad ono tamo, nema cega nema!Izbora koliko hoces, a sve "firmirano", mada mozes da se cjenkas do mile volje. To smo i radili, cak i kad nismo kupovali. Cisto da vidimo koliko smo ubjedljivi. I dobro nam ide, hehe!Svaki treci lokal je sumnivog morala, polu zamracen, a vec sa ulice se naziru tete koje se njisu u ritmu muzike. Ispred svakog lokala, stoje ljudi koji drze meni sa programom za to vece. Pitala sam jednog da slikam to parce papirai,uvrijedi se covjek, kaze, ne moze ako ne zelimo uci. Ipak, Uspjela sam da procitam prvu tacku, i bolje da ne kazem o cemu se radi, blam!

Elem, zavrsismo i to izletovanje i red je da se vratimo u hotel. Dosli smo taksijem, pa smo mislili da se vratimo na isti nacin. Ali, ne lezi vraze! Uhvati nas (ne bukvalno, naravno), neki lik, da nas vozi u njihovom taksiju, zvanom tuk tuk.Trotockas, vozac naprijed sjedi, a iza njega klupica, taman za tri osobe. Iznad krov, a sa strane nista. Izazov? Da! Cijena? 300 bata. Ne mogu tacno da se sjetim, ali mislim da smo od hotela do tog bazara, dosli za 70-80 bata. Dakle, ne u startu. Odmah pada cjenkanje. Nikome se ne zuri, nego se onako dovikujemo iz spdnje. Na kraju smo uspjeli da spustimo na 150 bata, pa smo i prihvatili tu cijenu. Ugurasmo se nas cetiri manekanke u onu skalameriju, koja je, kao sto sam rekla, predvidjena za tri osobe. Drz'te se ljudi da ne zamakne neko u krivini!

Ionako se u Bangkoku jedva dise, a zamislite tek kad se vozite na otvorenom, pa umjesto kiseonika, udisete izduvne gasove iz okolnih automobila. Motor drnda li drnda, mi, onako, scucureni jedni uz druge galamimo da bi nadjacali zvuk motora. A nema ni puno smijeha, ugusicemo se. Mislili smo da cemo da izadjemo iz taksija sa kilom garezi na licu. Medjutim, sve se dobro zavrsilo,mozda smo samo za nijansu bili tamniji u licu. I zubima. Trenerke da ne spominjem. Prasina u ocima. Stop. Ribanje. Ribanje. Stop.

Jos nesto na kraju, Tajland je pun transvestita, ali to je vec tema koju ne bih zeljela da otvaram, jer bi se razvukla u nedogled. Samo da kazem da ih je nekada jako tesko razlikovati od zena, jedno po Adamovoj jabucici, ostalo moze da se "naradi". A to, sta im se nalazi u glavama, sami Bog zna! 

S brda, s dola...

Obicno ove moje price nastaju na putovanjima, pa da ne rusim tradiciju, tako I ova pocinje. Autobus. Poljska. Klaj klaj… Obicno u takvim momentima imam vremena za razmisljanje.  Ovaj put me mrzilo da vadim komp, pa sam pisala u svesku, pa nek mi je Bog u pomoci oko desifrovanja rukopisa. Svi koji su se nekada vozili kroz Poljsku, znaju o cemu pricam. Elem…

Vise ne znam dal dolazim ili polazim, gdje idem I kuda se vracam. Nekako sam navikla, kad se putuje sa ekipom, baza je Baku. U reprezentaciji nisam bila sest godina, pa sad mi malo teze ide da skontam da je baza Beograd. Dakle vracamo se u Beograd.

Mala digresija, samo bih voljela da se zamijenim sa onima koji mi stalno govore, blago vama sportistima, samo obilazite svijet. E pa, hajde da ga i vi obidjete na ovaj nacin. Aerodrom, hotel, dvorana, hotel, aerodrom, vrh! Evo gledam odbojkase, nisu vec mjesec dana kuci. 20 dana u Japanu, pa zamislite sledece: Tokio-Pariz, cekanje 6-7 sati I sledeci let je Santo Domingo!? A posle toga, Santo Domingo-Pariz-Moskva. Momci, svaka cast, ali sto je mnogo mnogo je!

Kad vec spomenuh Japan, vjerujem da ste ispratili da smo se uspjesno kvalifikovali na Olimpijske igre, mislim na obje selekcije, bravo za nas!

Simpatican narod ti Japanci, mili, fini, dragi ljudi, toliko zagrizeni za odbojku da je to za svaku pohvalu. I staro I mlado (svi, svi, svi u cirkus Kolorado). Ne znam kako stoje sa zdravljem, posto non-stop klimaju glavom u znak pozdrava. Ali ne kao mi, neprimjetno, nego onako zustro, da im kosa poleti naprijed. E sad, da li su im vratni misici izuzetno jaki ili spavaju sa kosmodiskom, nisam uspjela da prokljuvim. Nekih vala slika I nemam, nisam bas zainteresovana za to, sto mi je velika greska. Vise ja to volim da opisem, malo dodam, malo oduzmem. Nije da nemam, to veliko cudo tehnike, foto aparat, ali se prema njemu ponasam kao prema kamenu. Niti ga vadim, niti kome dajem do znanja da ga imam. Rijetke su situacije kad ga nema niko, e onda se prenemazuci ponudim, a inace je na ignore. Ako sam pak sama, pa zelim nesto da ovjekovjecim, pazljivo stavljam ruku u torbu, vadim aparat, pogledam lijevo-desno, brzo opalim I dok trepnes, aparat je vec na svom mjestu, dno torbe. I tako do sledece prilike (citaj godine).

Dakle, posto nemam slika, nastavicu slovima. Ono sto mi je zapalo za oko je cudan nacin oblacenja. U Japanu naravno, malo skacem, sa teme na temu. Kod Japanki postoje dvije stvari:

1)           Na bilo koju vrstu obuce idu carape. Kratke, duge, pamucne, hulahopke, svijetle, tamne, providne, na tufne, na kocke, mrezaste, do pola lista, do koljena… Ali pod obavezno je da carape vire iako se ni u kom slucaju ne uklapaju uz odabir obuce.

2)           2)  Nacin sminkanja. Izadjete na ulicu i imate osjecaj da su lutke ozivjele. Ne pretjerujem. Jako rumenilo, izrazene oci, i masnica na vrh glave. Meni to izgleda zanimljivo, ali ne kapiram u cemu je poenta.

Slika na dnu, podrzava ovo moje vidjenje.

Sve u svemu, Japan je jedna lijepa zemlja, ali mnoooogooo daleko, pogotovo ako u avionu imate dobra sjedista, pa sve izgleda mnogo… duze. U povratku sa Japana, Sara I ja smo pitali da li mozemo da sjedimo zajedno, kao sto to obicno I radimo. Dade nam covjek karte, jedna na jednom, a druga na drugom krilu aviona, ali sve uredno, obje smo u redu 25. Mislim u sebi, e hvala ti prijatelju, sledeci put nas razdvoj, molim te.

Pocela sam pricu sa Poljskom, pa posto je nigdje ne spomenuh, daj da zavrsim sa jednom anegdotom. Naime, u hotelu u Lodju, gdje smo bili smjesteni, bila je losa internet konekcija. 15 minuta ima neta, pa 10 nema. I sad, pricam ja sa mojim roditeljima, vec dva puta se prekidala veza, pa dok smo je opet uspostavili, ja sam zaboravila o cemu smo pricali, pa bi razgvor isao ovako:

Mama: (prekid)…. Grupa u Beogradu…

Ja: Da,da, dolazi Merlin Menson u Arenu. ( Imao je koncert tih dana )

Mama: Ko dolazi?

Ja: Pa Merlin Menson!

Bacim pogled na Saru, a ona vec na podu…

Ja: Aaaaaa… Nasa grupa za Grand Prix, pa sto ne kazes? Argentina, Kuba, Turska I mi…

Totalni disconnect!

A evo i nje!

(NE) SPORAZUMI

Prije neko jutro (dan) se budim, pogledam kroz prozor, mecava. Snijeg ne pada na dole, nego ide nekuda u desno, Boga pitaj kuda je krenuo. Dan za ostajanje kod kuce. Vec jutos me sunce budi, kao da proljece stize polako. Za samo 2-3 dana, vrijeme se totalno promijenilo. Tako i kod mene, zadnjih 15-ak dana je bilo svega...

Igrali smo prvu utakmicu 1/8 finala u Poljskoj, u ono doba kad je bilo najvece nevrijeme. Pa smo se potrudili da ne kvarimo atmosferu, naravno, izgubili smo 3:1. Povratak kuci je bio naporan. Gdansk- Varsava-Istanbul- Baku, ne zna se koji je aerodrom kriticniji. U Gdanjsku smo se smrzli, od kape sam se razdvajala samo na treningu i na spavanju. Dobro, nisam se ni kupala sa njom. Toliko o zimi. Let iz Varsave je, kao sto rekoh, kasnio vise od sat vremena i kad smo konacno usli u avion, mislila sam da cu da se scucurim i da odhrcem cijelu relaciju. Medjutim, greska u proracunu, avion je bio pun, tako da se nisam imala kako namjestiti, nego sam uzela Zarka u ruke i nastavila " Godina prodje, dan nikad". Dobra knjiga! Ili kao sto moj ujak kaze, dobro dobra :)

Sta sam htjela reci? Ah da, prije nego smo krenuli, avion je onako, solidno zadimio i zasmrdio. Neko je upitao :" Da li je ovo normalno?" "Nemam pojma, saznacemo uskoro." Izgleda da je sve ok, samo sto je neko u mojoj blizini, da li od tog stresa ili mozda od siromasnih sendvica, koje dobijamo u avionu, kako da kazem, ispustio gas, tako da sam spas trazila zaranjajuci u jaknu i ocima skenirajuci hoce li se ko promeskoljiti i odati polozaj. Nista. Ko zna, mozda se i u snu veseljak promeskoljio. Za cijelu situaciju, mislim da bi bolje odgovarala replika iz "Zikine dinastije": "Doktore, on nema gasove, on prdi k'o konj! :))))

Nekako sam izdrzala stiskavac i smrdavac u isto vrijeme, a i ateriranje u Istanbul. Tu su tek nastali problemi. Dan ranije su otkazana 42 leta, znaci losi vremenski uslovi. Inace, za nas termin, planiran je mali avion, ali zbog velikog broja ljudi koji je protiv svoje volje ostao u Istanbulu, nema dovoljno mjesta za sve, pa se pojavila opcija, ili da nadju veeeliki avion za sve nas, ili da cekamo nas red. Naravno, nisu nasli veliki avion, niti smo poletjeli to vece. A povrh svega, u Bakuu je bio tako jak vjetar da je tamo aerodrom bio zatvoren 24h. Veselo vece. Da ne duzim, otisli smo u hotel, prespavali i sutri dan smo ipak poletjeli, posle nekoliko sati cekanja, opet!

A onda Baku, sto se mene tice, nije to bio neki veliki snijeg, ali za njih je to strasno. Imaju jednu divnu tehnologiju vezanu za vodu i grijanje. Taj bojler, ili kako li se vec zove, radi na gas, naravno i nalazi se na balkonu. E sad, kako nisu predvidjeli ovako niske temperature (doslo je do -11), voda je zaledila, i cijevi su pucale. Ko je imao srecu da nije doslo do pucanja, pribjegavalo se lukavstvu. Potrebne stvari su: kapa, sal, rukavice, debela jakna, produzni kabal i fen. I kad se to sve spoji, dobijate mene koja stojim na 14-om spratu sa fenom u ruci, pokusavajuci da otopim cijev. Vrlo zanimljivo.

Kad vec spomenuh sprat.... Neki dan sidjem ja u pordavnicu preko puta, kad neki ciko poce konverzaciju koja bi izgledala ovako:

- Odbojkasica, jel'?

-Da.

-Jesi li ti na 15-om spratu?

-Nisam.

-Koji si sprat?

-14-i.

-A jel znas onu djevojku na 15-om.

-Ne znam. (Mislim,znam, al ne mogu da ulazim u pricu)

-Siguno ne znas?

-Nemam pojma.

-Jesi li ti drugi ulaz?

-Jesam.

-A ne zivis na 15-om?

-Ne!

-Jesi li sigurna da nisi na 15-om?

-Ama covjece Boziji, valjda znam na kom spratu zivim?!

-Pa da... Dobro.

-Dovidjenja!

On je jos i dobar, kakvih ima. Sjedimo neko vece u kaficu i neka cetvorka sjedi pored nas, dva momka i dvije djevojke. U nekom momentu jedan momak se okrece prema meni i prica ide ovako:

-Izvini, jel ti igras u Rabiti?

-Da.

-Jesi li ti Mira Golubovic?

-Nisam.

-Srednji bloker?

-Nisam.

-Nisi Mira Golubovic, srednji bloker.

-(smijem se) Nisam Mira Golubovic.

-Nisi srednji bloker?

-Ama nisam srednji bloker.

-Kako se zoves?

-Nije vazno, ali nisam Mira.

-(opet) Nisi srednji bloker?

-Ne.

-Dizac?

-Ne.

-Kladio sam se sa drugom (pokazuje da momka do sebe), da si ti Mira.

-Izgubio si opkladu!

-Pa ti si vrlo popularna, kako nisi Mira Golubovic?

-Po stoti put, nisam Mira Golubovic!

Razmisljam, da nije skrivena kamera? Za dva dana da me dva razlicita covjeka ovako ispituju. Pa valjda znam kako se zovem i na kom spratu zivim. Posle jedno 30-ak minuta, srecemo opet istu grupu u trznom centru i onaj momak dobacuje:

-Bila si u pravu!

-Nemoj zezati? Stvarno???

Definitivno se neko igra sa mojim zivcima.

A neko vece posli u grad Sara i ja. Izlazimo, nigdje taxija na vidiku, samo stoji jedna stara lada.

-Hocemo li?

-Ma ne, cekacemo drugi da naidje, e evo svijetli jedan, zaustavljaj!

Prilazi auto, ista lada, samo karavan, hahahahha

'Ajde, sta je tu je, moramo, nema cekanja, hladno je. Kupimo Jacu u nasem lambordziniju i krecemo u grad. Kad smo tek usli, govori vozac meni, mislim da nisi dobro zatvorila vrata, ja otvorim i zatvorim jace, pa pitam:

-Pa jel' imate senzore da vidite da li je zatvoreno? :))

I tako, taxista, kao i svaki drugi ovdje, ima milion pitanja, a ja posle ove dvije gornje price, ne mogu opet da trpim pitanja, pa pocnem za izmisljam...

-Jeste li rukometasice?

-Ne, mi smo kosarkasice (pokazujuci na Saru i mene), a Jaca je balerina, hahaahah

-Pa da vidim visoke ste, ti pogotovo.

-Ja igram centra.

-Odakle ste?

-Iz Bugarske.

-Ja sam nesto ucio bugarski u skoli...

(Jaooo, samo da ne pocne da prica nesto, ako i bude, dodavacemo -ta na nase imenice, pa cemo se snaci valjda :) )

Kad ne lezi vraze, dok smo se vozili, otvorise se moja vrata, hahaha, sreca pa lada razvija brzinu do fantasticnih 30 km/h, pa se sve zavrsilo na smijehu i zezanju.

-Hocete li da ja budem vas vozac?

-Hvala legendo, ali ne znam koliko cemo se zadrzati ovdje. Samo vi vozite do naseg odredista, pa cemo lako dalje.

Zanimljiv grad ovaj Baku, a tek ljudi u njemu, a?