Svila i kadifa

Skoro su me zvali iz jedne kozmetičke kuće, da dođem na tretman lica. Pravo da vam rečem, ja te tretmane ne radim, pa reko ajde, da vidim sta nude. Proizvodi te kuće su na bazi kavijara, zlata i praha bisera. Dođem ja tamo, ljubaznost je, na skali od 1 do 100, 101. Dođe djevojka po mene, pa odosmo u “ofis”. Prvo da ispunimo formular.

-Kakvo Vam je lice? Da li je osjetljivo?

-Nije mi se nikad žalilo stvarno…

-Da li Vam se zacrvene obrazi  kad udjete sa hladnog u toplo, posle treninga ili kad popijete cašu crnog vina?

-Da, da, da. (Mislim, kome lice ne odreaguje u tim situacijama?)

-Jao, pa  Vama je osjetljiva i tanka koža, zato se to dešava.

-Čuujj…

-Koje kreme koristite za njegu lica?

-Ummm, ni jednu ne koristim svakodnevno.

-Čime ujutru čistite lice? Sa čim započinjete dan?

-Vodom.

-Posle?

-Pa posle ide peškir.

-Šta biste mijenjali na svom licu?

-Možda zvuči suludo, ali baš ništa.

-Koliko mjesečno dajete na kozmetiku lica?

-0 dinara.

-Da li bi ste dali 1500 eura za kreme?

-Ne, čak ni ako poludim u medjuvremenu, ne.

Vidim ja da "pomalo" odudaram od ostale klijentele. Uradićemo tretman na jednoj polovini lica. I tu stavi ona meni par slojeva kremica, a ja bi trebalo da kažem kako se osjećam i da li vidim razliku. Ustanem, stanem pred ogledalo, ništa. Vidim kako me djevojka gleda, lijepo me sramota sto ne vidim razliku. Primaknem se ogledalu, zagledam, džaba, sve isto… Probada me pogledom, dakle moram prozboriti…

-Pa ova strana, koja nije tretirana, malo je suvlja…

-Još? Da li vidite da vam se podigao tonus na drugoj polovini?

-Pravo da ti kažem, meni su obje strane iste.

-Desna strana izgleda svježije. Pipnite!

(Pipnem, osjecam kremu…)

-Hajde da odemo kod stručnjaka, da te pregleda  aparatom, pa da ti kaže šta i kako.

Dođemo tamo, aparat ne radi. Reko’, ovo nije radilo ni kad sam dolazila na tretman kose. Počecu da sumnjam da li uopste funkcioniše... A onda je stručnjak poceo da mi hvali desnu stranu lica. Kako se vidi razlika, izgleda svježije, ljepšu boju ima…

-Nasmijte se, da da, vidite, primjećuje se asimetričnost, zbog zlata koje je diglo tonus, divno divno.

Ja sjedim sa onim vjestačkim kezom, pipam obje strane, sve je na svom mjestu. Kako sad asimetrično? Na sta ličim? Nisam stajala na promaji. Ne izlazim mokre kose napolje.  Gdje je ogledalo?

Vracam se u prethodnu prostoriju i razmišljam, pa jesam li ćorava, kako ne vidim razliku? Asimetričnost? Mogla bih odavde pravo kod očnog, čisto onako… Stanem opet ispred ogledala, nasmijem se. Isto kao godinama unazad. Asimetricnost je moja, nije tu zlato briljiralo, priroda je.

A onda se sjetim, kad sam bila na tretmanu kose, rekli su mi da imam perut i pečate po glavi, a posle tretmana, sve je to nestalo. Kao rukom odnešeno. Aha!

-I? Da li mislite da vam je nasa kozmetika neophodna?

-Naravno da ne. Hvala i prijatno!

Vannastavne aktivnosti

Do sada sam uvijek pisala dogodovštine sa putovanja. Dogodovštine iz nekih drugih zemalja. Uvijek sam bila na putu, uvijek u pokretu.A onda sam odlučila na okačim patike o klin, tako da nekako nisam znala šta bih prenijela na papir. Na tastaturu. Pravo da vam kažem, nisam baš ni imala vremena, jer sam konačno bila slobodna, da nisam znala kuda ću prije. A opet, žao mi da se zapusti ovo piskaranje ovdje… Pišem ja za sebe, ali su tekstovi u skrivenim budžacima. Tako da ovdje, od sada idu priče iz “normalnog” zivota.

Rekoh da sam “batalila” odbojku. Ako, dugo sam i bila, punih 20 godina aktivnog bavljenja. To znaci da sam samo 20 puta odradila ljetnje pripreme. Zanimljivo, iz ovog ugla ne zvuci strašno, ali iz onog… nocna mora. Dodjemo u park, krenemo da trčimo, niko ne zna koliko. Pa to je mene ubijalo u pojam, džaba mi sat na ruci, kad ne mogu da odbrojavam unazad. Odmah me potkoči sa lijeve strane. I prosviraju pluća. Gotova sam. Mrzila sam trčanje. Čuj mene, nisam voljela, mrzila sam. Zato sada, ako me ko vidi da trčim, znači da me neko juri. Drugog objašnjenja nema. Savjet, i vi pružite korak.

Htjela sam da isprobam neke nove stvari. Jogu recimo. Primamljivo zvuči. I izgleda. Ali kad neko drugi radi. Ja sam bila dobra kad su bili neki izdržaji. Čim krene savijanje, vidim kakvo sam drvo. Most, recimo, može nekako, ali da spustim ruke i oslonac bude na glavi… Eeejj, teorije nema. Negdje ću se prelomiti, daleko bilo. Postoje takvi položaji da mi je teško sebe da zamislim u njima, a kamoli da ih napravim. Bože mi pomozi, splešću se u čvor. Onda kad radimo pozdrave (suncu, mjesecu, itd…), svi gore, ja dolje, svi lijevo, ja desno. Oni pozdravljaju Sunce, a ja Mjesec. Sreća pa (skoro) svi rade zatvorenih očiju. U zenu su i niko nema pojma sta se desava oko njih. Ne pomišljaju da među njima ima neko ko je uvijek kontra od njih. Bolje. Svakako,  omiljeni dio mi je bila meditacija na kraju. Još se pokrijemo ćebencetom, prigušena svjetla… jednom me prenijelo, pa sam zaspala… Nedugo posle toga sam prestala da dolazim. 

A htjela sam i da usavršim jezike. Znam ih nekoliko, ali sam željela da ih jos bolje naučim. A i da se druškam. Proširim krug ljudi. Upoznam nove. Za neke jezike, nije bilo ljudi na tom nivou. A za druge, nije bilo ljudi uopšte. Na kraju su me zvali iz jedne škole da se javio još jedan kandidat i da mozemo krenuti sa časovima. Dobro, može. Ok, javiću djevojci. Djevojka? E pa, ovaj… Znate,  ipak idem na neki put, pa neću uspjeti…

Šta god da krenem, sve žene oko mene. Jedan dečko dolazio na jogu, ali svaki deseti čas. Promijenim aktivnost. Krenem na power pilates, 19 žena, večeras sam brojala. Trebala bih se raspitati o boksu…

P.S. Na kraju krenem na kurs jezika, šest ženskića. Profesor je žena. Nista, mijenjam taktiku: