Prosle subote sam bila prvi put na Turskoj svadbi. Pretpostavljam da ocekujete da vam ispricam
kako je to bilo. E pa ovakooo…
Udavala se baskanova kcerka. Baskan, to vam je u turskoj kao
(grado)nacelnik kod nas. Znaci vrlo vazan covjek. Sto I dokazuje broj zvanica,
2000. Da, napisala sam dobar broj nula, Dvije hiljade ljudi. Prva stvar kad
sam dolazila ovamo, mogla sam da ponesem 20kg u torbi. Znate vec kako ide prica
sa pakovanjem, objasnila sam ranije. I tako dok sam odlucivala kako I sta da
ponesem, odlucim se za jedne baletanke, ajde te mi se slazu sa svacim. Ponesem I
neku suknju dugacku, da imam za svaki slucaj. Kratko sam sve odbacila, ne znam
kakvo je stanje ovdje. Kad sam igrala u Gaziantepu, nismo smjeli da nosimo
bijelo, jer je to kao providno. A da ne pricam o suknjicama ili sortsevima. Pa
posto ionako kuburim sa kilogramima u torbi, odbacim sve kratko u startu.
Medjutim, imala sam previse stvari opet, pa sam izbacila I tu suknju. Pa onda
gledam baletanke, reko’ hajde Bogati, kao da cu gdje izlaziti da mi one
trebaju. Bolje da stavim nesto korisnije. I tako ja dodjem ovdje samo sa patikamaaaaa.
Kad svadba. Sta obuci I obuti? Ma ‘ajde, gore cu se skockati, tamo cu ionako
sjediti, pa ko ce da vidi sta sam dolje obula. I tako ja krenem na veliku
svadbu u starkama.
Jos jedna digresija, prosle sezone, u Besiktasu, Boze
oprosti, poceli smo sa sahranom. Ovdje svadba. Ako se po jutru dan poznaje,
bice ovo dobra sezona.
Dakle, dosli smo na svadbu oko 20h. Nas cetiri igracice I strucni
stab. Ostale igracice su otisle kucama, posto imamo dan ipo slobodno. A mi
idemo da ispostujemo baskana. Na vratima, kao I kod nas, cekaju roditelji, sa
kojima se pozdravljamo I cestitamo im veselje. Sala, losa sam u odredjivanju,
pa ne znam reci koliko ima kvadrata, ali je ogromna. Stvar koja mi se nije
svidjela u startu (ali ko mene pita, takav je obicaj), jeste cvijece koje su
prislonili na zidove. A to cvijece nekako podsjeca na vijence koje mi nosimo na
groblje. Sve sa trakama na kojima pise od koga je.
Ali ponavljam, takvi su obicaji, a ja samo prenosim moje utiske. Na sredini sale je velika bina, prava koncertna, mogu vam reci. Tri velika video bima na zidovima, sto je super, ne mora se covjek stalno okretati, vrpoljiti, kriviti vrat da bi bolje video. Dok smo cekali da mladenci udju (jedno sat vremena), na video bimovima su se vrtile slike mladenaca., iz raznih perioda njihovog zivota. Bas tada, Srbija je igrala prvu utakmicu na Evropskom prvenstvu protiv Spanije, pa sam, zahvaljujuci drugarima iz kluba, gledala prenos na telefonu.
I da, na svadbi nije sluzen alkohol. Nije takav obicaj na
svim svadbama u Turskoj, ali ova je bila tog tipa.
Tacno u 21h, gase se glavna svjetla, druga specijalna su
uperena na stepenice I jednom cosku sale izlaze mladenci. Ne znam, kod nas
stave neku potresnu muziku, pa bude potop od suza. Pripremamo se psihicki za ulazak mlade i njene brace, pa predavanje djeverovima... Kad se mlada smjesti, zenski dio ide kolektivno da "napuderise nos". tj. da popravi sminku. Znate vec zasto. Ovdje je opusteno. Silaze
niz stepenice, masu, kao da su presjednici koji su upravo sletjeli, pa ih
odusevljena masa ceka na aerodromu. Prolaze kroz salu I sjedaju za sto. Dolazi
maticar u crvenoj odori I 6 svjedoka, muskaraca, koji sjedaju sa mladozenjine
strane. E sad, nemam pojma sta su pricali, sumnjam da su citirali Duska
Radovica, kao sto to rade kod nas. Ali ih je maticar po tri puta pitao da li
zele da udju u brak. A da, na pocetku su ih pitali ime, prezime, ime oca I ime
majke.Pa osjecam da bih ja u tom momentu zaboravila i svoje ime. Zapisacu negdje. Elem kad su zavrsili I tri puta rekli DA!, uslijedio je aplauz. Kako I nece,
kod nas jedva I ono jedno DA govore. Posle
toga im dadose crvenu knjizicu, valjda je to radna (bracna) dozvola. Nakon tog zvanicnog dijela, prilaze ljudi da im cestitaju i daruju zlatnike. To se nosi na svadbama kao poklon. Zlatnici. I tako, veseli mladenci stoje, ljube se sa svima, dok na njih kace zlatnike. Mislim da su ovo dvoje fino prosli. Otac od mlade, baskan, nam je pricao da su on i zena od zlatnika, koji su dobili na svadbi, bili osam mjeseci na bracnom putovanju. E sad... Kako kazu ljudi, ako on laze, ja polagujem. Al vjerujem da je tako bilo. Posle toga
ide prvi bracni ples, stvarno je lijepo bilo. Pa torta. Neka velika, na 5
spratova. I sad, ja cekam da izrezu parce, pa da daju jedno drugom prvi
zalogaj. Ko biva, da im zajednicki zivot bude sladak. Medjutim, rezanja nije bilo, ali jeste prvog zalogaja. Reko’ sta je
ovo, nisam valjda trepnula toliko dugo das u uspjeli izrezati parce? Kazu mi
kazu da torta nije prava, nego da se tako donosi. Njima parce da se poceste, a
torta za ukras. Onda ide muzika I slavlje do sitnih sati. Tako to ide u
Turskoj. Lijepo iskustvo.
Ali meni pade na pamet nesto drugo… Mislim, kad vec pricam o
svadbi, red je I da ovo spomenem. U jednom nasem poznatom hercegovackom
svadbenom salonu, cijena stolice za Gacane je 10 keka skuplja nego za ostale. Kaze gazda, ne isplati mu se naplacivati
Gacanima standardnu cijenu, sve pojedu I popiju, pa nije u plusu. E pa ne znam,
malo mi smijesno ovo. Mi smo vrijedan narod, radimo, pa nam vikendi I svadbe
dodju za opustanje. Priznajem, nismo sjajni igraci, pa zato vise volimo da
uzivamo sjedeci. Volimo dobru pjesmu, nasu takozvanu gangu, I po tome smo
poznati. Pa onda, red je da se podmaze grlo, s vremena na vrijeme. A ne moze se vala ni
pjevati praznog stomaka. Ne znam, tako ja to vidim.
Moja prva slika sa svadbe datira iz 1986-e godine, kada se
zenio moj stric. Imala sam tri godine. Ja skockana, sve sa salvetom zakacenom za tregerslus, u jednoj
ruci komad hljeba, a u drugoj piletina.
Zna dijete sta valja.I posle kazu da mi volimo pojesti I popiti. Pa volimo,
pa sta? Ne bi bili ovako krsni da se
dobro ne hranimo. Nigdje ne bi stigli da smo svadbe u kolu provodili. Eto tako, aj
prijatno. Vidimo se na nekoj svadbi. Ako
me zovnete. Ponijecu ja tih 10 keka, zbog mira u kuci.