Ne, nemoj mi prici!

Pricam neki dan sa drugarom o musko-zenskim odnosima. Slozili smo se u istom, zena je lovac. Da. Koliko god muskarac oblijetao oko djevojke/zene, ona je ta koja na kraju odluci, dati mu sansu ili ne. Muskarac je ulovljen. Htio to on da prizna ili ne. Ne znam koliko vas se slaze sa tim. Ja tako mislim. Ovdje u Bakuu, muskarci prilaze od sale. Bez nekog posebnog uvoda. Neki sa stilom, sa ruzama, a neki samouvjereno, ostavljajuci broj telefona na stolu. Ni A ni B, nego papiric. Ocekujem tvoj poziv. Da, bas cu da ti se javim. Vidim te sad i ko zna kad. Odavno nisam cula da je neki muskarac prisao djevojci na orginalan nacin. Ovdje recimo, najcesce dobacuju na ulici, ako se radi o pjesackoj zoni, naravno. Ali im je mnogo lakse da uspore dzipove i da pitaju za ime. Ma nemam ja godine, nemam ime ni prezime za vas. Pretpostavljam da ovako pokusavaju sa strankinjama, ali me zivo zanima kako prilaze domacim djevojkama. Ja ih samo vidim kako sjede u parku, scucureni jedno uz drugo. Ona sredjena tip top, obavezno neki animal print. Nije vazno dal' je u pitanju, tigar, leopard ili zebra. On fenserica, crne uske pantalone, majica i simike na nonama. Slatki su. Da pokusam docarati jedan od njihovih najcescih prilaza. Prve moje godine ovdje, setala sam sa drugaricom u jednom parku blizu stana. I primjetili smo da nekako cesto vidjamo bijeli dzip. Kad god smo na strani parka, koji je blize ulici, dzip je tu. Djevuske djevuske? O Boze moj, sta hoce ovaj? Naravno da smo se pravile lude i nastavljale setnju. Da ne duzim mnogo pricu, jedno dobrih pola sata je on kruzio oko parka. I u jednom momentu vidimo da se dzip zaustavlja. Sta sad,razmisljam... Kad izlazi legenda, dzip visociji od njega za glavu ipo. Kapiram da ima one dodatne stepenice za silazak. Kad ga vidjeh, pade mi kamen sa srca. Eto ga dolazi, pun samopouzdanja, kao da je visok dva metra. -Djevuske djevuske? -Aman, sta hoces? -Mozemo li da se upoznamo? -Naravno da ne moze! -Zasto? -Zato sto si mali! Izgovaram to, okrecem se i pokazujem drugarici da idemo. Ona me gleda u cudu, a suzdrzava smijeh, da ne prasne pred njim. -Pa sto si mu to rekla? Jadnicak... -A sto? Jesam li slagala nesto? Ove godine dosle nove igracice, i naravno, prvo sto su mi rekli je to da ih je pratio neki lik u dzipu. Bas cudno... Get used to them! Sta drugo da im kazem? Ja sam odavno oguglala na takve stvari. A kad smo vec na ovoj temi, kod nas je normalno, kad upoznajes momka, da znas ko je, sta je, ciji je, ko su mu djed i baba, itd... Ovdje? Pa ja mislim da ni Bog ne bi pohvatao ko je ciji. Naime, ne bas u Bakuu, ali u Azerbejdzanu je, da kazem normalno, da se uzimaju izmedju sebe. Ne bas bliski rodjaci, al recimo trece koljeno i dalje, dolazi u obzir. Zamislite ono upoznam momka i on mi kaze, e ovo je moja majka, a u stvari, dodje mi i neka dalja tetka, sa oceve strane. Kriminal! Zato ima dosta djece koja se radjaju sa manama... Strasno... A sve to da se ne bi dijelila imovina. Komentara bez. Vec sam ovo napisala, kad nam juce jedan nas prijatelj isprica zanimljivu pricu. Kaze, jedan od mojih radnika se zeni. Ja mu cestitam, sve uredno, srecno i veselo bilo. Veli svadba je u martu. Super, bas mi je drago. Nastavak: -Jeste li se dogovorili za sve? -Da, moja mama i tetka su se dogovorile. -Cekaj cekaj, zasto mama i tetka? Pa ima li ko sa njene strane? -Pa moja mama sa moje i tetka sa njene strane. -Molim? -Ma oni su to dogovorili jos kad smo bili mali. Njena majka je rodjena sestra moje majke. -Au... Samo nek su zdravo, sta drugo reci... Ja sam mislila da to ide od treceg koljena, pa na dalje, ali vidim da grijesim... Ne znam da li ide uz ovo, ali pade mi na pamet jos jedna pricica. Drugarica je otisla u kozmeticki salon i hvala Bogu, tamo radi mnogo djevojaka. Medjutim, jedna je bila bas atipicna za svoje radno mjesto. Imala je sastavljene obrve, ali bukvalno. Da je ne uporedjujem sa nekim, svako moze da zamisli kako izgleda. I sad, drugarica u cudu, pa je pitala jednu od radnica zasto joj ne srede obrve. I nije im bas neka reklama za salon ljepote. Mozda za neki preparat za jacanje dlake, volumen ili nesto tome slicno... Elem, znate sta je odgovorila radnica? Ne moze da sredi obrve dok se ne uda. Ha?!? Prvo sto sam pomislila, pa ko ce je takvu uzeti, a onda ukapiram da je vjerovatno i ona jedna od onih koje imaju ugovoren brak. Ko ce ga znati... Poenta price, pamet u glavu gdje god da ste! A ako neko ipak zaluta u Azerbejdzan, neka se ne uplasi budzovana od metar i zilet u dzipovima. Oni samo hoce da se druze. Inace je Az najbezbjednija zemlja od svih zemalja bivseg SSSR-a. Eto tako. Sto vam ovo rekoh? Nemam pojma. Nece da skodi. A cim ne skodi, moze da koristi. Rece Lane Gutovic. A svaka moja prica se svede na Azere. Sta cu kad su mu zanimljivi!

Od stiskavca do baskarenja

Ooo, zar je vec odmor zavrsen? Pa nesto je kratko trajao, svega 3,5 mjeseca... Mozda malo jace... Red je da se ode i kupi karta za povratak. Prvo ona iz Gacka. Za Beograd. A gdje drugo? Drugar mi rece da i on ide isti dan, pa se dogovorismo da idemo onim kasnijim, u 22h. Dosli mi na stanicu, sve uredno, cak i 20 minuta ranije. Posto su kumini roditelji izlazili da me isprate, kontam, bolje da ja dodjem prije njih. Jer uglavnom, kad ja krecem, kasnim naravno, stizem na stanicu sa torbama, odbor za ispracaj je vec tamo, ali i autobus. Tako da ja bukvalno imam vremena da se pozdravim sa svakim od njih i produzim u autobus. To vece, dodjosmo mi ranije, kad autobus kasni. Citavih 50minuta. Ali dobro, ionako mi se nije islo, pa je svaki minut dobrodosao. Taktika je bila sledeca, da nas dvoje uletimo gore u potrazi za mjestima, a moji ubace stvari dolje. I to kao bus na sprat. Ahaaa... Jedva razbudih nekog Australijanca sto se pruzio, te nadjosmo mjesta. Super nam je bilo, nit' dovoljno mjesta, nit' cistog vazduha. Sjedila sam bocno, sa nogama u onom prolazu. Mislim da ovaj decko, sto je sjedio sa mnom, ne zna kako izgledam sprijeda. Obavezno je bilo koriscenje pauze, ali onda pri ponovnom vracanju u bus, shvatimo kakav vazduh udisemo unutra. Ugasise i "nazovi klimu" u neka doba. Kad smo pitali zasto su to uradili, kazu da su se neki zalili da im je hladno. Hladno? U sred avgusta? U krcatom autobusu? Brrr... Ali najvaznije je da smo dosli zivi i zdavi. Hvala lijepa, ali gledacemo sledeci put drugi prevoz. E ovako kad mi dodje vrijeme za pakovanje torbe, zeludac mi se prevrce. Bog zna koliko puta stavljam i vadim stvari, guram, smanjujem ambalazu, rolam, umotavam, uf... Sta mi treba, a sta ne? Pa evo, kako da spakujem u torbu sve ono sto mi treba do maja? Jedna torba. Rucni prtljag se ne racuna. I sve kao, ma nece mi trebati ovo, ma nece ni ono, da zatvorim, ne moze. I taman kad pomislim da sam ubacila sve sto mi treba, odem u drugu prostoriju i shvatim da se grdno varam. Vise stvari oko kofera nego u njemu. Ulazi Sale da vidi kako mi ide. -Ne nosis ovo? Ni ovo? Prsluk ne nosis? Pa sto ga sad ne obuces?Hahaha -Pa razmisljala sam, prsluk i cizme na ovom zvizdanu. Bolje na meni nego u koferu. Da smanjim kila. Ma sta ce mi prsluk. Ostavi ga tu... Boga pitaj sta sam ja spakvala.Kad krene otpakivanje vidjecu da pola fali. Vazno je da sam ja stavila suvog mesa. Domaceg. Za meze. A i malo radze tata spakovao. Veli nek imas za svaki slucaj. Jeste, cuh i ja daje svaka kuca treba imati.Lijeci dva'es bolesti. A ostalo... Snaci cu se. Dolazimo na aerodrom, kaze decko na salteru, imas viska koje kilo. A znam legendo i bez tebe, imam ogledalo. A ne ne, kofer ima viska kila. Bas me cudi, krenula sam na produzen vikend, ponijela sam samo najosnovnije. Nisam trpala stvarima. Zato sam ga i umotala u onu foliju da ne pukne. Vristao bi da moze. Kazu, imas tri opcije, da izvadis 6kg napolje, da platis to ili da doplatis za biznis klasu. Kontam, da izvadim, ne znam kud cu sa tim, ionako imam pune ruke, ne znam ni ja cega. Da platim, puno je, a ne dobijam nista.' Ajde reko, daj ti meni tu biznis klasu, mala je razlika, a mogu da se baskarim. Tu i tu ti je biznis klub i mozes da koristis njegove pogodnosti. Dobro. Odlicno. Pozdravih se i precicom do pasoske, nema pregleda, skidanja kaisa, sata itd. Banja. Onda klepih jedno kilometar dok nadjoh klub, tj toliko mi je udaljen od gejta. Kaze gospodjica na ulazu, avion je tek sletio, nista ti ne brini, zvacu te ja kad krene ukrcavanje. Doobrooo. Razbaskarila se ja, al sve nesto na iglama. Kad u neka doba zovu neku Starovic da se hitno javi na izlaz taj i taj. Uto i gospodjica dodje, mozete sad, al ne morate da zurite. Cuj, pa znam i ja da mogu sad. Niko me nije javno prozivao osim komentatora na utakmicama. A sad ova na sav glas. I to dva puta. Auuuu... Zadnja stigoh u avion, tacno me sramota bi. Usla unutra, prvo sjediste kao streber neki. Samo naocare nisam imala. Odmah dolazi stjuart, nudi sok, vodu, sta li vec jos. Lako ti je to ponuditi, sto mi kofer ne podize gore, nego se ja kilavim. Hocete ruke da obrisete? Daj kralju . Budite pazljivi, vrelo je. A nisam corava legendo, pusi se taj peskir kao dimnjak. Daj ti to meni, sama cu. Samo sto poletjesmo, izvinite, ovo je vase jelo. Sta cete popiti? Samo vodu? Daj legendo i casu vina kad si navalio, ne znam sta da ti kazem. Ako imas i neku lepezu donesi, pa masi tu. Ne svidja mi se biznis klasa. Izolovan si, presiroka i udobna sjedista, imas i previse mjesta za noge. Pijes iz staklenih casa, escajg dupli, mali i veliki, hljeb sa susamom, kolac sa socnim filom, ma bezveze skroz. Sledeci let idem u ekonomsku. Nekako je uze, prisnije, pijes lijepo iz plasticnih casa, jedes obican hljeb. Imas kontakt sa osobom pored sebe, vrlo cesto i popricate, naslonite se jedno drugom na rame dok ne stignete na odrediste. Mirise da ne spominjem. Milina. U Istanbulu na gejtu, nisu napisali da je krajnje odrediste Baku. Samo broj. Razmisljam da li sam potrefila pravi... Kako prilazim ljudima, tako mi sve biva jasnije. Ustade neki ciko, procelav, mrsav, sa tamnim brcicima, sivom odijelu... Nema greske. Idemo u Baku. Polovicno popunjena mjesta u cekaonici, pa sjedoh na jednu klupu, ova preko puta mene prazna. Dolaze dvojica gledaju u mene i sjedaju. Ja sa muzikom i novinama. Dignem glavu, gledaju. Kao u televizor za vrijeme dnevnika. Onako pazljivo prate. Aman. Pogotovo ovaj jedan ima prodorne plave oci. Malo mi neprijatno. Prodje malo, ista situacija. Kad vidim ovaj plavooki nesto pokusava reci. -Jesi li ti odbojkasica? -Jesam. -Rabita? -Da. -Poznali smo te jos u Beogradu, ja mu govorim da si to ti. -Otkud vi u Bg? -A mi radimo tamo, gradimo mostove. Azerbejdzan potpisao bratski ugovor sa Srbijom, dao pare i sad smo tamo. Samo Srbija slabo ima para. Ali su ljudi dobri. Vole sve oko sebe. Al tesko zive. Nego mozemo li se slikati? -Naravno. Jeste li naucili jezik? -Lici pomalo na ruski, znamo dobro, ima, nema, sporazumijevamo se nekako. Odmah su mi na prezime dodali -vic. Sad me tako zovu. Nista cudno, mislim u sebi. I sama to cesto radim. -Bilo mi je drago, idem sad, palo mi je na pamet nesto da zapisem...

Pjevaj brate

Hvala Bogu, nekako su nasli direktan let Baku-Kazanj-Baku. U odlasku je sve dobro proslo, klasika, spavanje. A povratak...
‘Ajde prvi put ne ranimo ujutru i stizemo u neko dogledno vrijeme u Baku. Let negdje oko pet popodne, taman. Prvo smo sa cekiranjem kasnili skoro sat vremena, posle su nas bukvalno najurili na gejt, ko biva, da ne izgubimo jos koji minut, a kad smo tamo dosli, cekanje. pa sad ne znam koliko tacno, ali smo onako, solidno okasnili kad su nas pozvali na ukrcavanje. Kad mi tamo, a ono medjutim! Ceka nas avion, tipa onih prdavaca na relaciji Beograd-Podgorica, svejedno koja avio kompanija. 50 sjedista. Mi i neki azeri. Uglavnom, ulazimo u avion, sjedam sa Dobi na poslednje sjediste. Statisticki gledano, ako se nesto, ne daj Boze, desi avionu, i ako nekim slucajem neko prezivi, to su ovi sto sjede na repu aviona. Tj mi :) To sto nam je wc prvi komsija, nema veze, samo nek smo zdravo!
E sad, ko malo smo se provozali . I bi letjeli i ne bi. Kreni, pa zakoci. Provjeravamo li to nesto? Hm… Onda se zaustavimo i cekamo. Neki azeri su postali nestrpljivi, zovu strinu Desu. 
-Mi hocemo izadjemo iz aviona!
-Pa dobro, obavijesticu pilota, pa cete izaci.
-Ali mi jos nismo odlucili hocemo li...
-Izvinite, kad planirate da odlucite, kad poletimo?
-Ipak je bolje da izadjemo.
-Obavjesticu pilota...
Posle jedno 5-6minuta, obavjestenje. Zbog tehnickih problema svi napustamo avion. Kupite prnje i tutanj aerodrom. Prijatno i domindzenja!
Sta ces, kupimo stvari i nazad. Opet na one iste nesretne stolice. Free shop je zatvoren, samo je ostao Costa caffee sa jednom radnicom  I nas pedeset. A ona, hvala bogu, snalazi se kao Bambi na ledu. Nego dobro, cekamo vijesti za let. Informacija je sledeca, za maksimum sat vremena krecemo za Baku, isto ce biti mali avion, ali nece biti ovaj. Ajde ok, sat vremena nije strasno. Ovi azeri, 6-7 ljudi, poceli malo da cirkaju. Sjeli u neki kafe, kad odjednom pocese pjevati. Neka njihova narodna. Uuu, fino su popili...
Tu smo saznali da je jedan od njih poznati pjevac u Azerbejdzanu (eto koliko sam upucena u muziku), pa je dosao u Kazanj da bi pjevao na svadbi. Mislim da je dobro prosao, u svakom smislu.

Opet nas pozivaju za Baku, ajde uz Boziju pomoc, da pokusamo opet. Mi na pistu, kad onaj isti mali prdavac, i ista stjuardesa se smjeska sa vrata. Pa dal je moguce? Valjda nije bio veliki kvar, cim je osposobljen avion za let. Opet posjedasmo, svi na svoja mjesta. A blizu nas ova grupa "pjevaca". Ali naravno, tu su i ovi nasi iz kluba, tako da je sve bezbjedno. Taman se smjestismo kad pocese da galame. Opet Deska dodje i pokusava da ih smiri, medjutim, totalno je tiha ili da strucno kazem, donja laga joj je izrazita. Ma slaba joj frekfencija. Kako god, ne cuje se od njih. Posto nije mogla da se izbori, eto ga cika pilot.

-Gospodo, zasto galamite?

-Ne galamimo.
-Da li ste pili?
-Ma nee, mi ne pijemo!
-Da li znate da ja imam ovlastenje da vas skinem sa leta?
-Ali zasto, sta smo uradili?
-Ja ne znam kako alkohol djeluje na vas i ne znam kako cete reagovati u sledecoj sekundi ili sledecem minutu. Necu da rizikujem.
-Ne brinite, bice sve ok.
-Ako ne bude, imace te problema u Bakuu.Necete piti alkohol na letu?
-Ma necemo.
-Ok.
Samo sto je covjek ledja okrenuo, pocese da vade male flasice votke, viskija i ko zna cega jos. Nevjerovatni su. Ova dvojica ispred se grle, kontam ako se ne poljube, nista nisu uradili. Ovaj drugi izvadio neku kobaju i tamani je kao daje posao na ekskurziju. Umastio ruke. Sjaje se dlanovi. A rumen u licu od vatrene vodice. Bas onako lijep prizor. Pozeli covjek da ga gleda svaki dan. Na slici. Galame li galame. Prilaze jos neki iz prednjeg dijela aviona. Cascavaju se. Aman zaman.

U neka doba se smirise, cini mi se da ce cak da zaspu.Prijatna tisina. Za promjenu. Avion leti nisko. Ova dvojica zagrljenih vec kljucaju glavama, sta ce, izmorili se od pjevanja. Onaj sa ekskurzije hoce jos da pije, al nema neku podrsku. Vadi telefon, salje poruku. Kome? Svima onima koji cuju na ne vide, koji vide, a ne cuju... Mora da druga strana nije razumjela smisao poruke, jer sad telefonira uveliko. Rekoh da nisko letimo, uhvatio je nesto. Ali njega nece.
A da, kod komsije nema vode. Stoji flasa na lavabou ako nekome padne na um da pere ruke, da moze oprati jednu pa drugu. Lakse je ne prati, pa posle kod kuce natenane. Deterdzentom. Za osjetljive ruke. Pa da. Nista ne znam dal je “ekskurzija” skinula mast? Ma obrisao je od sjediste garant. Ili nogavice. Nadam se svoje.

Taman sto smo sletjeli u Baku, osjetio se miris dima od cigare. Odmah dolazi Deska, ne vjeruje sta se desava. Otisla je do toaleta jer je mislila da je tamo neko zapalio. I kad pita nesto, svi se prave ludi. Medjutim, kako smo izlazili iz aviona, vidjeli smo na jednom od njihovih sjedista plasticnu casu I u njoj ugasenu cigaretu. Haos!

Jos je ostalo jedno pitanje da visi u zraku. Ko je ispustio, ne goluba, nego jastreba, da prostis na pocetku leta? Suze su mi krenule kad je doletjeo do nas. Uplasila sam se da mi ove moje lijepe obrve i duge trepavice ne otpadnu. Kao da je jeo kisjele macice, sta li?