18.10.17.

Vannastavne aktivnosti



Do sada sam uvijek pisala dogodovštine sa putovanja. Dogodovštine iz nekih drugih zemalja. Uvijek sam bila na putu, uvijek u pokretu.A onda sam odlučila na okačim patike o klin, tako da nekako nisam znala šta bih prenijela na papir. Na tastaturu. Pravo da vam kažem, nisam baš ni imala vremena, jer sam konačno bila slobodna, da nisam znala kuda ću prije. A opet, žao mi da se zapusti ovo piskaranje ovdje… Pišem ja za sebe, ali su tekstovi u skrivenim budžacima. Tako da ovdje, od sada idu priče iz “normalnog” zivota.

Rekoh da sam “batalila” odbojku. Ako, dugo sam i bila, punih 20 godina aktivnog bavljenja. To znaci da sam samo 20 puta odradila ljetnje pripreme. Zanimljivo, iz ovog ugla ne zvuci strašno, ali iz onog… nocna mora. Dodjemo u park, krenemo da trčimo, niko ne zna koliko. Pa to je mene ubijalo u pojam, džaba mi sat na ruci, kad ne mogu da odbrojavam unazad. Odmah me potkoči sa lijeve strane. I prosviraju pluća. Gotova sam. Mrzila sam trčanje. Čuj mene, nisam voljela, mrzila sam. Zato sada, ako me ko vidi da trčim, znači da me neko juri. Drugog objašnjenja nema. Savjet, i vi pružite korak.

Htjela sam da isprobam neke nove stvari. Jogu recimo. Primamljivo zvuči. I izgleda. Ali kad neko drugi radi. Ja sam bila dobra kad su bili neki izdržaji. Čim krene savijanje, vidim kakvo sam drvo. Most, recimo, može nekako, ali da spustim ruke i oslonac bude na glavi… Eeejj, teorije nema. Negdje ću se prelomiti, daleko bilo. Postoje takvi položaji da mi je teško sebe da zamislim u njima, a kamoli da ih napravim. Bože mi pomozi, splešću se u čvor. Onda kad radimo pozdrave (suncu, mjesecu, itd…), svi gore, ja dolje, svi lijevo, ja desno. Oni pozdravljaju Sunce, a ja Mjesec. Sreća pa (skoro) svi rade zatvorenih očiju. U zenu su i niko nema pojma sta se desava oko njih. Ne pomišljaju da među njima ima neko ko je uvijek kontra od njih. Bolje. Svakako,  omiljeni dio mi je bila meditacija na kraju. Još se pokrijemo ćebencetom, prigušena svjetla… jednom me prenijelo, pa sam zaspala… Nedugo posle toga sam prestala da dolazim. 

A htjela sam i da usavršim jezike. Znam ih nekoliko, ali sam željela da ih jos bolje naučim. A i da se druškam. Proširim krug ljudi. Upoznam nove. Za neke jezike, nije bilo ljudi na tom nivou. A za druge, nije bilo ljudi uopšte. Na kraju su me zvali iz jedne škole da se javio još jedan kandidat i da mozemo krenuti sa časovima. Dobro, može. Ok, javiću djevojci. Djevojka? E pa, ovaj… Znate,  ipak idem na neki put, pa neću uspjeti…

Šta god da krenem, sve žene oko mene. Jedan dečko dolazio na jogu, ali svaki deseti čas. Promijenim aktivnost. Krenem na power pilates, 19 žena, večeras sam brojala. Trebala bih se raspitati o boksu…

P.S. Na kraju krenem na kurs jezika, šest ženskića. Profesor je žena. Nista, mijenjam taktiku:


12.9.15.

Svadbovanje

Prosle subote sam bila prvi put na Turskoj svadbi.  Pretpostavljam da ocekujete da vam ispricam kako je to bilo. E pa ovakooo…
Udavala se baskanova kcerka. Baskan, to vam je u turskoj kao (grado)nacelnik kod nas. Znaci vrlo vazan covjek. Sto I dokazuje broj zvanica, 2000. Da, napisala sam dobar broj nula, Dvije hiljade ljudi. Prva stvar kad sam dolazila ovamo, mogla sam da ponesem 20kg u torbi. Znate vec kako ide prica sa pakovanjem, objasnila sam ranije. I tako dok sam odlucivala kako I sta da ponesem, odlucim se za jedne baletanke, ajde te mi se slazu sa svacim. Ponesem I neku suknju dugacku, da imam za svaki slucaj. Kratko sam sve odbacila, ne znam kakvo je stanje ovdje. Kad sam igrala u Gaziantepu, nismo smjeli da nosimo bijelo, jer je to kao providno. A da ne pricam o suknjicama ili sortsevima. Pa posto ionako kuburim sa kilogramima u torbi, odbacim sve kratko u startu. Medjutim, imala sam previse stvari opet, pa sam izbacila I tu suknju. Pa onda gledam baletanke, reko’ hajde Bogati, kao da cu gdje izlaziti da mi one trebaju. Bolje da stavim nesto korisnije. I tako ja dodjem ovdje samo sa patikamaaaaa. Kad svadba. Sta obuci I obuti? Ma ‘ajde, gore cu se skockati, tamo cu ionako sjediti, pa ko ce da vidi sta sam dolje obula. I tako ja krenem na veliku svadbu u starkama.
Jos jedna digresija, prosle sezone, u Besiktasu, Boze oprosti, poceli smo sa sahranom. Ovdje svadba. Ako se po jutru dan poznaje, bice ovo dobra sezona.
Dakle, dosli smo na svadbu oko 20h. Nas cetiri igracice I strucni stab. Ostale igracice su otisle kucama, posto imamo dan ipo slobodno. A mi idemo da ispostujemo baskana. Na vratima, kao I kod nas, cekaju roditelji, sa kojima se pozdravljamo I cestitamo im veselje. Sala, losa sam u odredjivanju, pa ne znam reci koliko ima kvadrata, ali je ogromna. Stvar koja mi se nije svidjela u startu (ali ko mene pita, takav je obicaj), jeste cvijece koje su prislonili na zidove. A to cvijece nekako podsjeca na vijence koje mi nosimo na groblje. Sve sa trakama na kojima pise od koga je.

Ali ponavljam, takvi su obicaji, a ja samo prenosim moje utiske.  Na sredini sale je velika bina, prava koncertna, mogu vam reci. Tri velika video bima na zidovima, sto je super, ne mora se covjek stalno okretati, vrpoljiti, kriviti vrat da bi bolje video. Dok smo cekali da mladenci udju (jedno sat vremena), na video bimovima su se vrtile slike mladenaca., iz raznih perioda njihovog zivota. Bas tada, Srbija je igrala prvu utakmicu na Evropskom prvenstvu protiv Spanije, pa sam, zahvaljujuci drugarima iz kluba, gledala prenos na telefonu.
I da, na svadbi nije sluzen alkohol. Nije takav obicaj na svim svadbama u Turskoj, ali ova je bila tog tipa.
Tacno u 21h, gase se glavna svjetla, druga specijalna su uperena na stepenice I jednom cosku sale izlaze mladenci. Ne znam, kod nas stave neku potresnu muziku, pa bude potop od suza. Pripremamo se psihicki za ulazak mlade i njene brace, pa predavanje djeverovima... Kad se mlada smjesti, zenski dio ide kolektivno da "napuderise nos". tj. da popravi sminku. Znate vec zasto.  Ovdje je opusteno. Silaze niz stepenice, masu, kao da su presjednici koji su upravo sletjeli, pa ih odusevljena masa ceka na aerodromu. Prolaze kroz salu I sjedaju za sto. Dolazi maticar u crvenoj odori I 6 svjedoka, muskaraca, koji sjedaju sa mladozenjine strane. E sad, nemam pojma sta su pricali, sumnjam da su citirali Duska Radovica, kao sto to rade kod nas. Ali ih je maticar po tri puta pitao da li zele da udju u brak. A da, na pocetku su ih pitali ime, prezime, ime oca I ime majke.Pa osjecam da bih ja u tom momentu zaboravila i svoje ime. Zapisacu negdje.  Elem kad su zavrsili I tri puta rekli DA!, uslijedio je aplauz. Kako I nece, kod nas jedva I ono jedno  DA govore. Posle toga im dadose crvenu knjizicu, valjda je to radna (bracna) dozvola. Nakon tog zvanicnog dijela, prilaze ljudi da im cestitaju i daruju zlatnike. To se nosi na svadbama kao poklon. Zlatnici. I tako, veseli mladenci stoje, ljube se sa svima, dok na njih kace zlatnike. Mislim da su ovo dvoje fino prosli. Otac od mlade, baskan, nam je pricao da su on i zena od zlatnika, koji su dobili na svadbi, bili osam mjeseci na bracnom putovanju. E sad... Kako kazu ljudi, ako on laze, ja polagujem. Al vjerujem da je tako bilo. Posle toga ide prvi bracni ples, stvarno je lijepo bilo. Pa torta. Neka velika, na 5 spratova. I sad, ja cekam da izrezu parce, pa da daju jedno drugom prvi zalogaj. Ko biva, da im zajednicki zivot bude sladak. Medjutim, rezanja nije bilo, ali jeste prvog zalogaja. Reko’ sta je ovo, nisam valjda trepnula toliko dugo das u uspjeli izrezati parce? Kazu mi kazu da torta nije prava, nego da se tako donosi. Njima parce da se poceste, a torta za ukras. Onda ide muzika I slavlje do sitnih sati. Tako to ide u Turskoj. Lijepo iskustvo.

Ali meni pade na pamet nesto drugo… Mislim, kad vec pricam o svadbi, red je I da ovo spomenem. U jednom nasem poznatom hercegovackom svadbenom salonu, cijena stolice za Gacane je 10 keka skuplja nego za ostale.  Kaze gazda, ne isplati mu se naplacivati Gacanima standardnu cijenu, sve pojedu I popiju, pa nije u plusu. E pa ne znam, malo mi smijesno ovo. Mi smo vrijedan narod, radimo, pa nam vikendi I svadbe dodju za opustanje. Priznajem, nismo sjajni igraci, pa zato vise volimo da uzivamo sjedeci. Volimo dobru pjesmu, nasu takozvanu gangu, I po tome smo poznati. Pa onda, red je da se podmaze grlo, s  vremena na vrijeme. A ne moze se vala ni pjevati praznog stomaka. Ne znam, tako ja to vidim.

Moja prva slika sa svadbe datira iz 1986-e godine, kada se zenio moj stric. Imala sam tri godine. Ja skockana, sve sa salvetom zakacenom za tregerslus, u jednoj ruci komad hljeba, a u drugoj piletina.  Zna dijete sta valja.I posle kazu da mi volimo pojesti I popiti. Pa volimo, pa sta?  Ne bi bili ovako krsni da se dobro ne hranimo. Nigdje ne bi stigli da smo svadbe u kolu provodili. Eto tako, aj prijatno. Vidimo se na nekoj svadbi.  Ako me zovnete. Ponijecu ja tih 10 keka, zbog mira u kuci. 

31.3.14.

V.I.P frizer

Znate kad vas nekad nesto vuce da uradite ili da odete negdje? Kad poslusate taj instikt, uvidite da se sve desava sa nekim razlogom. E, to se meni desilo danas. Naime, u poslednje vrijeme me cesto pitaju zasto ne pisem, gdje je nova prica i tako to. A ja uvijek odgovaram da nekako nemam inspiraciju. I bas sinoc se povela tema o tome, ali od ideje ni traga ni glasa. E sad, danas slobodan dan, ja u kuci, odmaram i padne mi na pamet da odem dolje kod frizera da se isfeniram. Mrzilo me ici do moje frizerke, a ovaj salon je u zgradi, pa taman. Vec sam isla ranije i ok su. Udjem ja, moze uklatka, moze, sad odmah, super. I ja ocekujem ovog decka sto je uvijek tu, kad ono neki novi.  ‘Ajd reko’, sta je tu je.  Kaze kralj, hoces da ti operem kosu? A ne moras, pa ja uvijek feniram prljavu kosu. Cuj hoces li mi prati kosu? Smjeskam se ja, ma reko naravno. Sjedoh na poziciju, on mi stavi peskir, sve kako treba, taman dodje i on iza mene da opere kosu kad vidim nesto nije kako treba. Reko’ sta je?  Nestalo nam sampona. Aaa, pa desava se to po salonima da nestane sampona, nestalo im gluposti da Bog da. Sad cu ja, idem da kupim. Opa, mislim se, ovo ce biti zanimljivo. Evo ga stize za dva minuta i baci se na posao pranja kose. Kaze, jel ti ok voda? Pa ja ne znam, to sto si skvasio donji dio kose, ne znaci da ja osjecam kakva je voda. Kad je osjetim na glavi, reci cu ti. Pa onda krenu da trlja, a voda sisti na sve strane. Da je neko stajao pored mene, mogao se lagano istusirati. Siba brate sve u sesnaest. A sto kralj pere kosu, pa tu se prsti ne koriste, samo dlanovi. Mislim u sebi, ma neka ga, neka radi kako misli da treba, bas da vidim kako ide. Sto manje sugestija uputim, bice zanimljivije. Ispra mi kosu, Bog zna kako, pa pita hocu li balzam? Cekaj da razmislim, imam kratku kosu, nije farbana, nema potrebe za tim luksuzom.. Hm… ‘Ajde stavi on i balzam i krenu da ispira kosu. Opet voda sisti na sve strane. A vidim, i on sve sa noge na nogu, trapav brate mili. Pogledam ga ja, kaze neudobno mu. Pa reko', hoces da ja drzim to, a ti sa dvije ruke ispraj, kako li vec? Ne znam druze, kako da ti pomognem.A ne ne, mogu ja sam. Dooobrooo.  Zavrsi se tusiranje konacno, 'ajde, kaze, ovamo predji. A neces mi ocijediti kosu, ne, a? Te ja fino sebi ocijedih kosu, peskir na glavu i prebacih se da vidim sta me ocekuje dalje. Prsnu na kosu onu tecnost za rascesljavanje, mislim ajde, to je ok. Mozda ce sada biti bolje. Pa otvori ladicu da nadje cetku, kad ono u njoj jedno dva kila kose. One za nadogradnju. Trazi, orga, hvala Bogu ne nadje cetku. A i gdje ce je naci u onom Amazonu. Bila je u drugoj, normalnoj ladici. Krenu da ceslja, ali samo povrsno. Pitam, hoces da ja, kaze, ne ne, ne treba. E kad je uzeo da susi, ja sam mislila nikad nece zavrsiti. Sve nesto pipka kosu, pomjera, te gore, te iza, bez ikakog reda. Pa onda vuce fenom odozgo prema dolje, kao da fenira. Ne znam koliko je to trajalo, al znam da sam ja u jednom momentu pitala, izvini, jel ti koristis cetku za feniranje? Da da, reko’ dobro. Pa onda prsne jos koji put onim za rascesljavanje, pa nastavi. Jos malo je susio, pa mi doda cetku da rascesljam kosu. Ok, uzmem ja i krenem da cesljam. Kad eto i njega i prati moje poteze. Fenom! Kuda ja cetkom, tuda on fenom. Ama sprdas li se to? Pa nije valjda ovo feniranje, a se cesljam, a ti susis za mnom. Aman. Te ja prekini sa cetkom, odlozi i on fen. Pa podijeli kosu.
- Kako ces?
- Ravno.
- Hoces volumen?
- A jes, tanka mi je dlaka i malena glavica, pa bi mi volumen dobro dosao. Jok brate, sibaj pravo. 
- Razumijes li azerbejdzanski? 
- Ne.
- Eto ploho.
 A bice tebi ploho, mislim se, ako sta kazes sta ne treba, toliko razumijem.
 A feniranje kao feniranje, najmanje moguce pramenove je uzimao, pa polako. Al dobro. Pokazao mi njegove slike na instagramu, vidim, ljudi se usudjuju cak i da se sisaju kod njega. On neki vip stilista. E svaka ti cast majstore. I tebi i toj eliti sto dolazi kod tebe. Zavrsi on u neka doba, pa onda opet cetkom, malo tu, malo tamo. Taman pomislih, aha gotovo, kad pali presu za kosu.
- A ne ne ne, necemo se tako igrati. Nema potrebe zaista.
- Dobro, onda cu jos malo da feniram.
- A ne ne ne, odlicno je ovo, ne treba dalje.
- Stvarno?
- Najstvarnije kralju. Samo me pusti da izadjem.
- Cekaj da jos malo.
- 'Ajde, al' samo jos malo.
- Bas ti je lijepa boja kose.
- Hvala hvala.
- Evo zavrsio sam. Jel dobro?
- Ma odlicno.
 I stvarno, sta sam sve dozivjela, na kraju i nije ispalo tako lose. Vracam se kuci, ulazim u lift, kad ono naelektrisalo se na sve strane. Samo nek smo zdravo, kapi ce to srediti. Dakle, dosla sam u salon, ne da bih isfenirala kosu, nego da bih napisala ovu pricu.


6.10.13.

Ne, nemoj mi prici!

Pricam neki dan sa drugarom o musko-zenskim odnosima. Slozili smo se u istom, zena je lovac. Da. Koliko god muskarac oblijetao oko djevojke/zene, ona je ta koja na kraju odluci, dati mu sansu ili ne. Muskarac je ulovljen. Htio to on da prizna ili ne. Ne znam koliko vas se slaze sa tim. Ja tako mislim. Ovdje u Bakuu, muskarci prilaze od sale. Bez nekog posebnog uvoda. Neki sa stilom, sa ruzama, a neki samouvjereno, ostavljajuci broj telefona na stolu. Ni A ni B, nego papiric. Ocekujem tvoj poziv. Da, bas cu da ti se javim. Vidim te sad i ko zna kad. Odavno nisam cula da je neki muskarac prisao djevojci na orginalan nacin. Ovdje recimo, najcesce dobacuju na ulici, ako se radi o pjesackoj zoni, naravno. Ali im je mnogo lakse da uspore dzipove i da pitaju za ime. Ma nemam ja godine, nemam ime ni prezime za vas. Pretpostavljam da ovako pokusavaju sa strankinjama, ali me zivo zanima kako prilaze domacim djevojkama. Ja ih samo vidim kako sjede u parku, scucureni jedno uz drugo. Ona sredjena tip top, obavezno neki animal print. Nije vazno dal' je u pitanju, tigar, leopard ili zebra. On fenserica, crne uske pantalone, majica i simike na nonama. Slatki su. Da pokusam docarati jedan od njihovih najcescih prilaza. Prve moje godine ovdje, setala sam sa drugaricom u jednom parku blizu stana. I primjetili smo da nekako cesto vidjamo bijeli dzip. Kad god smo na strani parka, koji je blize ulici, dzip je tu. Djevuske djevuske? O Boze moj, sta hoce ovaj? Naravno da smo se pravile lude i nastavljale setnju. Da ne duzim mnogo pricu, jedno dobrih pola sata je on kruzio oko parka. I u jednom momentu vidimo da se dzip zaustavlja. Sta sad,razmisljam... Kad izlazi legenda, dzip visociji od njega za glavu ipo. Kapiram da ima one dodatne stepenice za silazak. Kad ga vidjeh, pade mi kamen sa srca. Eto ga dolazi, pun samopouzdanja, kao da je visok dva metra. -Djevuske djevuske? -Aman, sta hoces? -Mozemo li da se upoznamo? -Naravno da ne moze! -Zasto? -Zato sto si mali! Izgovaram to, okrecem se i pokazujem drugarici da idemo. Ona me gleda u cudu, a suzdrzava smijeh, da ne prasne pred njim. -Pa sto si mu to rekla? Jadnicak... -A sto? Jesam li slagala nesto? Ove godine dosle nove igracice, i naravno, prvo sto su mi rekli je to da ih je pratio neki lik u dzipu. Bas cudno... Get used to them! Sta drugo da im kazem? Ja sam odavno oguglala na takve stvari. A kad smo vec na ovoj temi, kod nas je normalno, kad upoznajes momka, da znas ko je, sta je, ciji je, ko su mu djed i baba, itd... Ovdje? Pa ja mislim da ni Bog ne bi pohvatao ko je ciji. Naime, ne bas u Bakuu, ali u Azerbejdzanu je, da kazem normalno, da se uzimaju izmedju sebe. Ne bas bliski rodjaci, al recimo trece koljeno i dalje, dolazi u obzir. Zamislite ono upoznam momka i on mi kaze, e ovo je moja majka, a u stvari, dodje mi i neka dalja tetka, sa oceve strane. Kriminal! Zato ima dosta djece koja se radjaju sa manama... Strasno... A sve to da se ne bi dijelila imovina. Komentara bez. Vec sam ovo napisala, kad nam juce jedan nas prijatelj isprica zanimljivu pricu. Kaze, jedan od mojih radnika se zeni. Ja mu cestitam, sve uredno, srecno i veselo bilo. Veli svadba je u martu. Super, bas mi je drago. Nastavak: -Jeste li se dogovorili za sve? -Da, moja mama i tetka su se dogovorile. -Cekaj cekaj, zasto mama i tetka? Pa ima li ko sa njene strane? -Pa moja mama sa moje i tetka sa njene strane. -Molim? -Ma oni su to dogovorili jos kad smo bili mali. Njena majka je rodjena sestra moje majke. -Au... Samo nek su zdravo, sta drugo reci... Ja sam mislila da to ide od treceg koljena, pa na dalje, ali vidim da grijesim... Ne znam da li ide uz ovo, ali pade mi na pamet jos jedna pricica. Drugarica je otisla u kozmeticki salon i hvala Bogu, tamo radi mnogo djevojaka. Medjutim, jedna je bila bas atipicna za svoje radno mjesto. Imala je sastavljene obrve, ali bukvalno. Da je ne uporedjujem sa nekim, svako moze da zamisli kako izgleda. I sad, drugarica u cudu, pa je pitala jednu od radnica zasto joj ne srede obrve. I nije im bas neka reklama za salon ljepote. Mozda za neki preparat za jacanje dlake, volumen ili nesto tome slicno... Elem, znate sta je odgovorila radnica? Ne moze da sredi obrve dok se ne uda. Ha?!? Prvo sto sam pomislila, pa ko ce je takvu uzeti, a onda ukapiram da je vjerovatno i ona jedna od onih koje imaju ugovoren brak. Ko ce ga znati... Poenta price, pamet u glavu gdje god da ste! A ako neko ipak zaluta u Azerbejdzan, neka se ne uplasi budzovana od metar i zilet u dzipovima. Oni samo hoce da se druze. Inace je Az najbezbjednija zemlja od svih zemalja bivseg SSSR-a. Eto tako. Sto vam ovo rekoh? Nemam pojma. Nece da skodi. A cim ne skodi, moze da koristi. Rece Lane Gutovic. A svaka moja prica se svede na Azere. Sta cu kad su mu zanimljivi!