Svila i kadifa

Skoro su me zvali iz jedne kozmetičke kuće, da dođem na tretman lica. Pravo da vam rečem, ja te tretmane ne radim, pa reko ajde, da vidim sta nude. Proizvodi te kuće su na bazi kavijara, zlata i praha bisera. Dođem ja tamo, ljubaznost je, na skali od 1 do 100, 101. Dođe djevojka po mene, pa odosmo u “ofis”. Prvo da ispunimo formular.

-Kakvo Vam je lice? Da li je osjetljivo?

-Nije mi se nikad žalilo stvarno…

-Da li Vam se zacrvene obrazi  kad udjete sa hladnog u toplo, posle treninga ili kad popijete cašu crnog vina?

-Da, da, da. (Mislim, kome lice ne odreaguje u tim situacijama?)

-Jao, pa  Vama je osjetljiva i tanka koža, zato se to dešava.

-Čuujj…

-Koje kreme koristite za njegu lica?

-Ummm, ni jednu ne koristim svakodnevno.

-Čime ujutru čistite lice? Sa čim započinjete dan?

-Vodom.

-Posle?

-Pa posle ide peškir.

-Šta biste mijenjali na svom licu?

-Možda zvuči suludo, ali baš ništa.

-Koliko mjesečno dajete na kozmetiku lica?

-0 dinara.

-Da li bi ste dali 1500 eura za kreme?

-Ne, čak ni ako poludim u medjuvremenu, ne.

Vidim ja da "pomalo" odudaram od ostale klijentele. Uradićemo tretman na jednoj polovini lica. I tu stavi ona meni par slojeva kremica, a ja bi trebalo da kažem kako se osjećam i da li vidim razliku. Ustanem, stanem pred ogledalo, ništa. Vidim kako me djevojka gleda, lijepo me sramota sto ne vidim razliku. Primaknem se ogledalu, zagledam, džaba, sve isto… Probada me pogledom, dakle moram prozboriti…

-Pa ova strana, koja nije tretirana, malo je suvlja…

-Još? Da li vidite da vam se podigao tonus na drugoj polovini?

-Pravo da ti kažem, meni su obje strane iste.

-Desna strana izgleda svježije. Pipnite!

(Pipnem, osjecam kremu…)

-Hajde da odemo kod stručnjaka, da te pregleda  aparatom, pa da ti kaže šta i kako.

Dođemo tamo, aparat ne radi. Reko’, ovo nije radilo ni kad sam dolazila na tretman kose. Počecu da sumnjam da li uopste funkcioniše... A onda je stručnjak poceo da mi hvali desnu stranu lica. Kako se vidi razlika, izgleda svježije, ljepšu boju ima…

-Nasmijte se, da da, vidite, primjećuje se asimetričnost, zbog zlata koje je diglo tonus, divno divno.

Ja sjedim sa onim vjestačkim kezom, pipam obje strane, sve je na svom mjestu. Kako sad asimetrično? Na sta ličim? Nisam stajala na promaji. Ne izlazim mokre kose napolje.  Gdje je ogledalo?

Vracam se u prethodnu prostoriju i razmišljam, pa jesam li ćorava, kako ne vidim razliku? Asimetričnost? Mogla bih odavde pravo kod očnog, čisto onako… Stanem opet ispred ogledala, nasmijem se. Isto kao godinama unazad. Asimetricnost je moja, nije tu zlato briljiralo, priroda je.

A onda se sjetim, kad sam bila na tretmanu kose, rekli su mi da imam perut i pečate po glavi, a posle tretmana, sve je to nestalo. Kao rukom odnešeno. Aha!

-I? Da li mislite da vam je nasa kozmetika neophodna?

-Naravno da ne. Hvala i prijatno!

Vannastavne aktivnosti

Do sada sam uvijek pisala dogodovštine sa putovanja. Dogodovštine iz nekih drugih zemalja. Uvijek sam bila na putu, uvijek u pokretu.A onda sam odlučila na okačim patike o klin, tako da nekako nisam znala šta bih prenijela na papir. Na tastaturu. Pravo da vam kažem, nisam baš ni imala vremena, jer sam konačno bila slobodna, da nisam znala kuda ću prije. A opet, žao mi da se zapusti ovo piskaranje ovdje… Pišem ja za sebe, ali su tekstovi u skrivenim budžacima. Tako da ovdje, od sada idu priče iz “normalnog” zivota.

Rekoh da sam “batalila” odbojku. Ako, dugo sam i bila, punih 20 godina aktivnog bavljenja. To znaci da sam samo 20 puta odradila ljetnje pripreme. Zanimljivo, iz ovog ugla ne zvuci strašno, ali iz onog… nocna mora. Dodjemo u park, krenemo da trčimo, niko ne zna koliko. Pa to je mene ubijalo u pojam, džaba mi sat na ruci, kad ne mogu da odbrojavam unazad. Odmah me potkoči sa lijeve strane. I prosviraju pluća. Gotova sam. Mrzila sam trčanje. Čuj mene, nisam voljela, mrzila sam. Zato sada, ako me ko vidi da trčim, znači da me neko juri. Drugog objašnjenja nema. Savjet, i vi pružite korak.

Htjela sam da isprobam neke nove stvari. Jogu recimo. Primamljivo zvuči. I izgleda. Ali kad neko drugi radi. Ja sam bila dobra kad su bili neki izdržaji. Čim krene savijanje, vidim kakvo sam drvo. Most, recimo, može nekako, ali da spustim ruke i oslonac bude na glavi… Eeejj, teorije nema. Negdje ću se prelomiti, daleko bilo. Postoje takvi položaji da mi je teško sebe da zamislim u njima, a kamoli da ih napravim. Bože mi pomozi, splešću se u čvor. Onda kad radimo pozdrave (suncu, mjesecu, itd…), svi gore, ja dolje, svi lijevo, ja desno. Oni pozdravljaju Sunce, a ja Mjesec. Sreća pa (skoro) svi rade zatvorenih očiju. U zenu su i niko nema pojma sta se desava oko njih. Ne pomišljaju da među njima ima neko ko je uvijek kontra od njih. Bolje. Svakako,  omiljeni dio mi je bila meditacija na kraju. Još se pokrijemo ćebencetom, prigušena svjetla… jednom me prenijelo, pa sam zaspala… Nedugo posle toga sam prestala da dolazim. 

A htjela sam i da usavršim jezike. Znam ih nekoliko, ali sam željela da ih jos bolje naučim. A i da se druškam. Proširim krug ljudi. Upoznam nove. Za neke jezike, nije bilo ljudi na tom nivou. A za druge, nije bilo ljudi uopšte. Na kraju su me zvali iz jedne škole da se javio još jedan kandidat i da mozemo krenuti sa časovima. Dobro, može. Ok, javiću djevojci. Djevojka? E pa, ovaj… Znate,  ipak idem na neki put, pa neću uspjeti…

Šta god da krenem, sve žene oko mene. Jedan dečko dolazio na jogu, ali svaki deseti čas. Promijenim aktivnost. Krenem na power pilates, 19 žena, večeras sam brojala. Trebala bih se raspitati o boksu…

P.S. Na kraju krenem na kurs jezika, šest ženskića. Profesor je žena. Nista, mijenjam taktiku:

Svadbovanje

Prosle subote sam bila prvi put na Turskoj svadbi.  Pretpostavljam da ocekujete da vam ispricam kako je to bilo. E pa ovakooo…

Udavala se baskanova kcerka. Baskan, to vam je u turskoj kao (grado)nacelnik kod nas. Znaci vrlo vazan covjek. Sto I dokazuje broj zvanica, 2000. Da, napisala sam dobar broj nula, Dvije hiljade ljudi. Prva stvar kad sam dolazila ovamo, mogla sam da ponesem 20kg u torbi. Znate vec kako ide prica sa pakovanjem, objasnila sam ranije. I tako dok sam odlucivala kako I sta da ponesem, odlucim se za jedne baletanke, ajde te mi se slazu sa svacim. Ponesem I neku suknju dugacku, da imam za svaki slucaj. Kratko sam sve odbacila, ne znam kakvo je stanje ovdje. Kad sam igrala u Gaziantepu, nismo smjeli da nosimo bijelo, jer je to kao providno. A da ne pricam o suknjicama ili sortsevima. Pa posto ionako kuburim sa kilogramima u torbi, odbacim sve kratko u startu. Medjutim, imala sam previse stvari opet, pa sam izbacila I tu suknju. Pa onda gledam baletanke, reko’ hajde Bogati, kao da cu gdje izlaziti da mi one trebaju. Bolje da stavim nesto korisnije. I tako ja dodjem ovdje samo sa patikamaaaaa. Kad svadba. Sta obuci I obuti? Ma ‘ajde, gore cu se skockati, tamo cu ionako sjediti, pa ko ce da vidi sta sam dolje obula. I tako ja krenem na veliku svadbu u starkama.

Jos jedna digresija, prosle sezone, u Besiktasu, Boze oprosti, poceli smo sa sahranom. Ovdje svadba. Ako se po jutru dan poznaje, bice ovo dobra sezona.

Dakle, dosli smo na svadbu oko 20h. Nas cetiri igracice I strucni stab. Ostale igracice su otisle kucama, posto imamo dan ipo slobodno. A mi idemo da ispostujemo baskana. Na vratima, kao I kod nas, cekaju roditelji, sa kojima se pozdravljamo I cestitamo im veselje. Sala, losa sam u odredjivanju, pa ne znam reci koliko ima kvadrata, ali je ogromna. Stvar koja mi se nije svidjela u startu (ali ko mene pita, takav je obicaj), jeste cvijece koje su prislonili na zidove. A to cvijece nekako podsjeca na vijence koje mi nosimo na groblje. Sve sa trakama na kojima pise od koga je.

Ali ponavljam, takvi su obicaji, a ja samo prenosim moje utiske.  Na sredini sale je velika bina, prava koncertna, mogu vam reci. Tri velika video bima na zidovima, sto je super, ne mora se covjek stalno okretati, vrpoljiti, kriviti vrat da bi bolje video. Dok smo cekali da mladenci udju (jedno sat vremena), na video bimovima su se vrtile slike mladenaca., iz raznih perioda njihovog zivota. Bas tada, Srbija je igrala prvu utakmicu na Evropskom prvenstvu protiv Spanije, pa sam, zahvaljujuci drugarima iz kluba, gledala prenos na telefonu.

I da, na svadbi nije sluzen alkohol. Nije takav obicaj na svim svadbama u Turskoj, ali ova je bila tog tipa.

Tacno u 21h, gase se glavna svjetla, druga specijalna su uperena na stepenice I jednom cosku sale izlaze mladenci. Ne znam, kod nas stave neku potresnu muziku, pa bude potop od suza. Pripremamo se psihicki za ulazak mlade i njene brace, pa predavanje djeverovima... Kad se mlada smjesti, zenski dio ide kolektivno da "napuderise nos". tj. da popravi sminku. Znate vec zasto.  Ovdje je opusteno. Silaze niz stepenice, masu, kao da su presjednici koji su upravo sletjeli, pa ih odusevljena masa ceka na aerodromu. Prolaze kroz salu I sjedaju za sto. Dolazi maticar u crvenoj odori I 6 svjedoka, muskaraca, koji sjedaju sa mladozenjine strane. E sad, nemam pojma sta su pricali, sumnjam da su citirali Duska Radovica, kao sto to rade kod nas. Ali ih je maticar po tri puta pitao da li zele da udju u brak. A da, na pocetku su ih pitali ime, prezime, ime oca I ime majke.Pa osjecam da bih ja u tom momentu zaboravila i svoje ime. Zapisacu negdje.  Elem kad su zavrsili I tri puta rekli DA!, uslijedio je aplauz. Kako I nece, kod nas jedva I ono jedno  DA govore. Posle toga im dadose crvenu knjizicu, valjda je to radna (bracna) dozvola. Nakon tog zvanicnog dijela, prilaze ljudi da im cestitaju i daruju zlatnike. To se nosi na svadbama kao poklon. Zlatnici. I tako, veseli mladenci stoje, ljube se sa svima, dok na njih kace zlatnike. Mislim da su ovo dvoje fino prosli. Otac od mlade, baskan, nam je pricao da su on i zena od zlatnika, koji su dobili na svadbi, bili osam mjeseci na bracnom putovanju. E sad... Kako kazu ljudi, ako on laze, ja polagujem. Al vjerujem da je tako bilo. Posle toga ide prvi bracni ples, stvarno je lijepo bilo. Pa torta. Neka velika, na 5 spratova. I sad, ja cekam da izrezu parce, pa da daju jedno drugom prvi zalogaj. Ko biva, da im zajednicki zivot bude sladak. Medjutim, rezanja nije bilo, ali jeste prvog zalogaja. Reko’ sta je ovo, nisam valjda trepnula toliko dugo das u uspjeli izrezati parce? Kazu mi kazu da torta nije prava, nego da se tako donosi. Njima parce da se poceste, a torta za ukras. Onda ide muzika I slavlje do sitnih sati. Tako to ide u Turskoj. Lijepo iskustvo.

Ali meni pade na pamet nesto drugo… Mislim, kad vec pricam o svadbi, red je I da ovo spomenem. U jednom nasem poznatom hercegovackom svadbenom salonu, cijena stolice za Gacane je 10 keka skuplja nego za ostale.  Kaze gazda, ne isplati mu se naplacivati Gacanima standardnu cijenu, sve pojedu I popiju, pa nije u plusu. E pa ne znam, malo mi smijesno ovo. Mi smo vrijedan narod, radimo, pa nam vikendi I svadbe dodju za opustanje. Priznajem, nismo sjajni igraci, pa zato vise volimo da uzivamo sjedeci. Volimo dobru pjesmu, nasu takozvanu gangu, I po tome smo poznati. Pa onda, red je da se podmaze grlo, s  vremena na vrijeme. A ne moze se vala ni pjevati praznog stomaka. Ne znam, tako ja to vidim.

Moja prva slika sa svadbe datira iz 1986-e godine, kada se zenio moj stric. Imala sam tri godine. Ja skockana, sve sa salvetom zakacenom za tregerslus, u jednoj ruci komad hljeba, a u drugoj piletina.  Zna dijete sta valja.I posle kazu da mi volimo pojesti I popiti. Pa volimo, pa sta?  Ne bi bili ovako krsni da se dobro ne hranimo. Nigdje ne bi stigli da smo svadbe u kolu provodili. Eto tako, aj prijatno. Vidimo se na nekoj svadbi.  Ako me zovnete. Ponijecu ja tih 10 keka, zbog mira u kuci. 

V.I.P frizer

Znate kad vas nekad nesto vuce da uradite ili da odete negdje? Kad poslusate taj instikt, uvidite da se sve desava sa nekim razlogom. E, to se meni desilo danas. Naime, u poslednje vrijeme me cesto pitaju zasto ne pisem, gdje je nova prica i tako to. A ja uvijek odgovaram da nekako nemam inspiraciju. I bas sinoc se povela tema o tome, ali od ideje ni traga ni glasa. E sad, danas slobodan dan, ja u kuci, odmaram i padne mi na pamet da odem dolje kod frizera da se isfeniram. Mrzilo me ici do moje frizerke, a ovaj salon je u zgradi, pa taman. Vec sam isla ranije i ok su. Udjem ja, moze uklatka, moze, sad odmah, super. I ja ocekujem ovog decka sto je uvijek tu, kad ono neki novi.  ‘Ajd reko’, sta je tu je.  Kaze kralj, hoces da ti operem kosu? A ne moras, pa ja uvijek feniram prljavu kosu. Cuj hoces li mi prati kosu? Smjeskam se ja, ma reko naravno. Sjedoh na poziciju, on mi stavi peskir, sve kako treba, taman dodje i on iza mene da opere kosu kad vidim nesto nije kako treba. Reko’ sta je?  Nestalo nam sampona. Aaa, pa desava se to po salonima da nestane sampona, nestalo im gluposti da Bog da. Sad cu ja, idem da kupim. Opa, mislim se, ovo ce biti zanimljivo. Evo ga stize za dva minuta i baci se na posao pranja kose. Kaze, jel ti ok voda? Pa ja ne znam, to sto si skvasio donji dio kose, ne znaci da ja osjecam kakva je voda. Kad je osjetim na glavi, reci cu ti. Pa onda krenu da trlja, a voda sisti na sve strane. Da je neko stajao pored mene, mogao se lagano istusirati. Siba brate sve u sesnaest. A sto kralj pere kosu, pa tu se prsti ne koriste, samo dlanovi. Mislim u sebi, ma neka ga, neka radi kako misli da treba, bas da vidim kako ide. Sto manje sugestija uputim, bice zanimljivije. Ispra mi kosu, Bog zna kako, pa pita hocu li balzam? Cekaj da razmislim, imam kratku kosu, nije farbana, nema potrebe za tim luksuzom.. Hm… ‘Ajde stavi on i balzam i krenu da ispira kosu. Opet voda sisti na sve strane. A vidim, i on sve sa noge na nogu, trapav brate mili. Pogledam ga ja, kaze neudobno mu. Pa reko', hoces da ja drzim to, a ti sa dvije ruke ispraj, kako li vec? Ne znam druze, kako da ti pomognem.A ne ne, mogu ja sam. Dooobrooo.  Zavrsi se tusiranje konacno, 'ajde, kaze, ovamo predji. A neces mi ocijediti kosu, ne, a? Te ja fino sebi ocijedih kosu, peskir na glavu i prebacih se da vidim sta me ocekuje dalje. Prsnu na kosu onu tecnost za rascesljavanje, mislim ajde, to je ok. Mozda ce sada biti bolje. Pa otvori ladicu da nadje cetku, kad ono u njoj jedno dva kila kose. One za nadogradnju. Trazi, orga, hvala Bogu ne nadje cetku. A i gdje ce je naci u onom Amazonu. Bila je u drugoj, normalnoj ladici. Krenu da ceslja, ali samo povrsno. Pitam, hoces da ja, kaze, ne ne, ne treba. E kad je uzeo da susi, ja sam mislila nikad nece zavrsiti. Sve nesto pipka kosu, pomjera, te gore, te iza, bez ikakog reda. Pa onda vuce fenom odozgo prema dolje, kao da fenira. Ne znam koliko je to trajalo, al znam da sam ja u jednom momentu pitala, izvini, jel ti koristis cetku za feniranje? Da da, reko’ dobro. Pa onda prsne jos koji put onim za rascesljavanje, pa nastavi. Jos malo je susio, pa mi doda cetku da rascesljam kosu. Ok, uzmem ja i krenem da cesljam. Kad eto i njega i prati moje poteze. Fenom! Kuda ja cetkom, tuda on fenom. Ama sprdas li se to? Pa nije valjda ovo feniranje, a se cesljam, a ti susis za mnom. Aman. Te ja prekini sa cetkom, odlozi i on fen. Pa podijeli kosu.
- Kako ces?
- Ravno.
- Hoces volumen?
- A jes, tanka mi je dlaka i malena glavica, pa bi mi volumen dobro dosao. Jok brate, sibaj pravo. 
- Razumijes li azerbejdzanski? 
- Ne.
- Eto ploho.
 A bice tebi ploho, mislim se, ako sta kazes sta ne treba, toliko razumijem.
 A feniranje kao feniranje, najmanje moguce pramenove je uzimao, pa polako. Al dobro. Pokazao mi njegove slike na instagramu, vidim, ljudi se usudjuju cak i da se sisaju kod njega. On neki vip stilista. E svaka ti cast majstore. I tebi i toj eliti sto dolazi kod tebe. Zavrsi on u neka doba, pa onda opet cetkom, malo tu, malo tamo. Taman pomislih, aha gotovo, kad pali presu za kosu.
- A ne ne ne, necemo se tako igrati. Nema potrebe zaista.
- Dobro, onda cu jos malo da feniram.
- A ne ne ne, odlicno je ovo, ne treba dalje.
- Stvarno?
- Najstvarnije kralju. Samo me pusti da izadjem.
- Cekaj da jos malo.
- 'Ajde, al' samo jos malo.
- Bas ti je lijepa boja kose.
- Hvala hvala.
- Evo zavrsio sam. Jel dobro?
- Ma odlicno.
 I stvarno, sta sam sve dozivjela, na kraju i nije ispalo tako lose. Vracam se kuci, ulazim u lift, kad ono naelektrisalo se na sve strane. Samo nek smo zdravo, kapi ce to srediti. Dakle, dosla sam u salon, ne da bih isfenirala kosu, nego da bih napisala ovu pricu.