Skoro su me zvali iz jedne kozmetičke kuće, da dođem na tretman
lica. Pravo da vam rečem, ja te tretmane ne radim, pa reko ajde, da vidim sta
nude. Proizvodi te kuće su na bazi kavijara, zlata i praha bisera. Dođem ja
tamo, ljubaznost je, na skali od 1 do 100, 101. Dođe djevojka po mene, pa odosmo u
“ofis”. Prvo da ispunimo formular.
-Kakvo Vam je lice? Da li je osjetljivo?
-Nije mi se nikad žalilo stvarno…
-Da li Vam se zacrvene obrazi kad udjete sa hladnog u toplo, posle treninga
ili kad popijete cašu crnog vina?
-Da, da, da. (Mislim, kome lice ne odreaguje u tim
situacijama?)
-Jao, pa Vama je
osjetljiva i tanka koža, zato se to dešava.
-Čuujj…
-Koje kreme koristite za njegu lica?
-Ummm, ni jednu ne koristim svakodnevno.
-Čime ujutru čistite lice? Sa čim započinjete dan?
-Vodom.
-Posle?
-Pa posle ide peškir.
-Šta biste mijenjali na svom licu?
-Možda zvuči suludo, ali baš ništa.
-Koliko mjesečno dajete na kozmetiku lica?
-0 dinara.
-Da li bi ste dali 1500 eura za kreme?
-Ne, čak ni ako poludim u medjuvremenu, ne.
Vidim ja da "pomalo" odudaram od ostale klijentele. Uradićemo
tretman na jednoj polovini lica. I tu stavi ona meni par slojeva kremica, a ja
bi trebalo da kažem kako se osjećam i da li vidim razliku. Ustanem, stanem
pred ogledalo, ništa. Vidim kako me djevojka gleda, lijepo me sramota sto ne
vidim razliku. Primaknem se ogledalu, zagledam, džaba, sve isto… Probada me
pogledom, dakle moram prozboriti…
-Pa ova strana, koja nije tretirana, malo je suvlja…
-Još? Da li vidite da vam se podigao tonus na drugoj
polovini?
-Pravo da ti kažem, meni su obje strane iste.
-Desna strana izgleda svježije. Pipnite!
(Pipnem, osjecam kremu…)
-Hajde da odemo kod stručnjaka, da te pregleda aparatom, pa da ti kaže šta i kako.
Dođemo tamo, aparat ne radi. Reko’, ovo nije radilo ni kad sam
dolazila na tretman kose. Počecu da sumnjam da li uopste funkcioniše... A onda
je stručnjak poceo da mi hvali desnu stranu lica. Kako se vidi razlika, izgleda
svježije, ljepšu boju ima…
-Nasmijte se, da da, vidite, primjećuje se asimetričnost,
zbog zlata koje je diglo tonus, divno divno.
Ja sjedim sa onim vjestačkim kezom, pipam obje strane, sve
je na svom mjestu. Kako sad asimetrično? Na sta ličim? Nisam stajala na
promaji. Ne izlazim mokre
kose napolje. Gdje je ogledalo?
Vracam se u prethodnu prostoriju i razmišljam, pa jesam li ćorava,
kako ne vidim razliku? Asimetričnost? Mogla bih odavde pravo kod očnog, čisto
onako… Stanem opet ispred ogledala, nasmijem se. Isto kao godinama unazad.
Asimetricnost je moja, nije tu zlato briljiralo, priroda je.
A onda se sjetim, kad sam bila na tretmanu kose, rekli su
mi da imam perut i pečate po glavi, a posle tretmana, sve je to nestalo. Kao
rukom odnešeno. Aha!
-I? Da li mislite da vam je nasa kozmetika neophodna?
-Naravno da ne. Hvala i prijatno!
