Obicno ove moje price nastaju na
putovanjima, pa da ne rusim tradiciju, tako I ova pocinje. Autobus. Poljska.
Klaj klaj… Obicno u takvim momentima imam vremena za razmisljanje. Ovaj
put me mrzilo da vadim komp, pa sam pisala u svesku, pa nek mi je Bog u pomoci
oko desifrovanja rukopisa. Svi koji su se nekada vozili kroz Poljsku, znaju o
cemu pricam. Elem…
Vise ne znam dal dolazim ili polazim,
gdje idem I kuda se vracam. Nekako sam navikla, kad se putuje sa ekipom, baza
je Baku. U reprezentaciji nisam bila sest godina, pa sad mi malo teze ide da
skontam da je baza Beograd. Dakle vracamo se u Beograd.
Mala digresija, samo bih voljela da se
zamijenim sa onima koji mi stalno govore, blago vama sportistima, samo
obilazite svijet. E pa, hajde da ga i vi obidjete na ovaj nacin. Aerodrom,
hotel, dvorana, hotel, aerodrom, vrh! Evo gledam odbojkase, nisu vec mjesec
dana kuci. 20 dana u Japanu, pa zamislite sledece: Tokio-Pariz, cekanje 6-7
sati I sledeci let je Santo Domingo!? A posle toga, Santo Domingo-Pariz-Moskva.
Momci, svaka cast, ali sto je mnogo mnogo je!
Kad vec spomenuh Japan, vjerujem da ste
ispratili da smo se uspjesno kvalifikovali na Olimpijske igre, mislim na obje
selekcije, bravo za nas!
Simpatican narod ti Japanci, mili, fini,
dragi ljudi, toliko zagrizeni za odbojku da je to za svaku pohvalu. I staro I
mlado (svi, svi, svi u cirkus Kolorado). Ne znam kako stoje sa zdravljem, posto
non-stop klimaju glavom u znak pozdrava. Ali ne kao mi, neprimjetno, nego onako
zustro, da im kosa poleti naprijed. E sad, da li su im vratni misici izuzetno
jaki ili spavaju sa kosmodiskom, nisam uspjela da prokljuvim. Nekih vala slika
I nemam, nisam bas zainteresovana za to, sto mi je velika greska. Vise ja to
volim da opisem, malo dodam, malo oduzmem. Nije da nemam, to veliko cudo
tehnike, foto aparat, ali se prema njemu ponasam kao prema kamenu. Niti ga
vadim, niti kome dajem do znanja da ga imam. Rijetke su situacije kad ga nema
niko, e onda se prenemazuci ponudim, a inace je na ignore. Ako sam pak sama, pa
zelim nesto da ovjekovjecim, pazljivo stavljam ruku u torbu, vadim aparat,
pogledam lijevo-desno, brzo opalim I dok trepnes, aparat je vec na svom mjestu,
dno torbe. I tako do sledece prilike (citaj godine).
Dakle, posto nemam slika, nastavicu
slovima. Ono sto mi je zapalo za oko je cudan nacin oblacenja. U Japanu
naravno, malo skacem, sa teme na temu. Kod Japanki postoje dvije stvari:
1)
Na bilo koju
vrstu obuce idu carape. Kratke, duge, pamucne, hulahopke, svijetle, tamne,
providne, na tufne, na kocke, mrezaste, do pola lista, do koljena… Ali pod
obavezno je da carape vire iako se ni u kom slucaju ne uklapaju uz odabir
obuce.
2)
2) Nacin sminkanja. Izadjete na ulicu i imate
osjecaj da su lutke ozivjele. Ne pretjerujem. Jako rumenilo, izrazene oci, i masnica
na vrh glave. Meni to izgleda zanimljivo, ali ne kapiram u cemu je poenta.
Slika na dnu, podrzava ovo moje vidjenje.
Sve u svemu,
Japan je jedna lijepa zemlja, ali mnoooogooo daleko, pogotovo ako u avionu
imate dobra sjedista, pa sve izgleda mnogo… duze. U povratku sa Japana, Sara I
ja smo pitali da li mozemo da sjedimo zajedno, kao sto to obicno I radimo. Dade
nam covjek karte, jedna na jednom, a druga na drugom krilu aviona, ali sve
uredno, obje smo u redu 25. Mislim u sebi, e hvala ti prijatelju, sledeci put
nas razdvoj, molim te.
Pocela sam
pricu sa Poljskom, pa posto je nigdje ne spomenuh, daj da zavrsim sa jednom
anegdotom. Naime, u hotelu u Lodju, gdje smo bili smjesteni, bila je losa
internet konekcija. 15 minuta ima neta, pa 10 nema. I sad, pricam ja sa mojim
roditeljima, vec dva puta se prekidala veza, pa dok smo je opet uspostavili, ja
sam zaboravila o cemu smo pricali, pa bi razgvor isao ovako:
Mama:
(prekid)…. Grupa u Beogradu…
Ja: Da,da,
dolazi Merlin Menson u Arenu. ( Imao je koncert tih dana )
Mama: Ko
dolazi?
Ja: Pa Merlin
Menson!
Bacim pogled
na Saru, a ona vec na podu…
Ja: Aaaaaa…
Nasa grupa za Grand Prix, pa sto ne kazes? Argentina, Kuba, Turska I mi…
Totalni disconnect!
A evo i nje! |