Do sada sam uvijek pisala dogodovštine sa
putovanja. Dogodovštine iz nekih drugih zemalja. Uvijek sam bila na putu,
uvijek u pokretu.A onda sam odlučila na okačim patike o klin, tako da nekako nisam
znala šta bih prenijela na papir. Na tastaturu. Pravo da vam kažem, nisam baš
ni imala vremena, jer sam konačno bila slobodna, da nisam znala kuda ću prije.
A opet, žao mi da se zapusti ovo piskaranje ovdje… Pišem ja za sebe, ali su
tekstovi u skrivenim budžacima. Tako da ovdje, od sada idu priče iz “normalnog”
zivota.
Rekoh da sam “batalila” odbojku. Ako, dugo sam i bila,
punih 20 godina aktivnog bavljenja. To znaci da sam samo 20 puta odradila
ljetnje pripreme. Zanimljivo, iz ovog ugla ne zvuci strašno, ali iz onog…
nocna mora. Dodjemo u park, krenemo da trčimo, niko ne zna koliko. Pa to je
mene ubijalo u pojam, džaba mi sat na ruci, kad ne mogu da odbrojavam unazad.
Odmah me potkoči sa lijeve strane. I prosviraju pluća. Gotova sam. Mrzila sam
trčanje. Čuj mene, nisam voljela, mrzila sam. Zato sada, ako me ko vidi da
trčim, znači da me neko juri. Drugog objašnjenja nema. Savjet, i vi pružite
korak.
Htjela sam da isprobam neke nove stvari. Jogu
recimo. Primamljivo zvuči. I izgleda. Ali kad neko drugi radi. Ja sam bila dobra
kad su bili neki izdržaji. Čim krene savijanje, vidim kakvo sam drvo. Most, recimo,
može nekako, ali da spustim ruke i oslonac bude na glavi… Eeejj, teorije nema.
Negdje ću se prelomiti, daleko bilo. Postoje takvi položaji da mi je teško sebe
da zamislim u njima, a kamoli da ih napravim. Bože mi pomozi, splešću se u
čvor. Onda kad radimo pozdrave (suncu, mjesecu, itd…), svi gore, ja dolje, svi
lijevo, ja desno. Oni pozdravljaju Sunce, a ja Mjesec. Sreća pa (skoro) svi rade zatvorenih očiju. U zenu su i niko
nema pojma sta se desava oko njih. Ne pomišljaju da među njima ima neko ko je
uvijek kontra od njih. Bolje. Svakako, omiljeni
dio mi je bila meditacija na kraju. Još se pokrijemo ćebencetom, prigušena
svjetla… jednom me prenijelo, pa sam zaspala… Nedugo posle toga sam prestala da
dolazim.
A htjela sam i da usavršim jezike. Znam ih
nekoliko, ali sam željela da ih jos bolje naučim. A i da se druškam. Proširim
krug ljudi. Upoznam nove. Za neke jezike, nije bilo ljudi na tom nivou. A za
druge, nije bilo ljudi uopšte. Na kraju su me zvali iz jedne škole da se javio
još jedan kandidat i da mozemo krenuti sa časovima. Dobro, može. Ok, javiću djevojci.
Djevojka? E pa, ovaj… Znate, ipak idem
na neki put, pa neću uspjeti…
Šta god da krenem, sve žene oko mene. Jedan dečko
dolazio na jogu, ali svaki deseti čas. Promijenim aktivnost. Krenem na power
pilates, 19 žena, večeras sam brojala. Trebala bih se raspitati o boksu…
P.S. Na kraju krenem na kurs jezika, šest ženskića.
Profesor je žena. Nista, mijenjam taktiku:
