18.2.13.

Pjevaj brate


Hvala Bogu, nekako su nasli direktan let Baku-Kazanj-Baku. U odlasku je sve dobro proslo, klasika, spavanje. A povratak...
‘Ajde prvi put ne ranimo ujutru i stizemo u neko dogledno vrijeme u Baku. Let negdje oko pet popodne, taman. Prvo smo sa cekiranjem kasnili skoro sat vremena, posle su nas bukvalno najurili na gejt, ko biva, da ne izgubimo jos koji minut, a kad smo tamo dosli, cekanje. pa sad ne znam koliko tacno, ali smo onako, solidno okasnili kad su nas pozvali na ukrcavanje. Kad mi tamo, a ono medjutim! Ceka nas avion, tipa onih prdavaca na relaciji Beograd-Podgorica, svejedno koja avio kompanija. 50 sjedista. Mi i neki azeri. Uglavnom, ulazimo u avion, sjedam sa Dobi na poslednje sjediste. Statisticki gledano, ako se nesto, ne daj Boze, desi avionu, i ako nekim slucajem neko prezivi, to su ovi sto sjede na repu aviona. Tj mi :) To sto nam je wc prvi komsija, nema veze, samo nek smo zdravo!
E sad, ko malo smo se provozali . I bi letjeli i ne bi. Kreni, pa zakoci. Provjeravamo li to nesto? Hm… Onda se zaustavimo i cekamo. Neki azeri su postali nestrpljivi, zovu strinu Desu. 
-Mi hocemo izadjemo iz aviona!
-Pa dobro, obavijesticu pilota, pa cete izaci.
-Ali mi jos nismo odlucili hocemo li...
-Izvinite, kad planirate da odlucite, kad poletimo?
-Ipak je bolje da izadjemo.
-Obavjesticu pilota...
Posle jedno 5-6minuta, obavjestenje. Zbog tehnickih problema svi napustamo avion. Kupite prnje i tutanj aerodrom. Prijatno i domindzenja!
Sta ces, kupimo stvari i nazad. Opet na one iste nesretne stolice. Free shop je zatvoren, samo je ostao Costa caffee sa jednom radnicom  I nas pedeset. A ona, hvala bogu, snalazi se kao Bambi na ledu. Nego dobro, cekamo vijesti za let. Informacija je sledeca, za maksimum sat vremena krecemo za Baku, isto ce biti mali avion, ali nece biti ovaj. Ajde ok, sat vremena nije strasno. Ovi azeri, 6-7 ljudi, poceli malo da cirkaju. Sjeli u neki kafe, kad odjednom pocese pjevati. Neka njihova narodna. Uuu, fino su popili...
Tu smo saznali da je jedan od njih poznati pjevac u Azerbejdzanu (eto koliko sam upucena u muziku), pa je dosao u Kazanj da bi pjevao na svadbi. Mislim da je dobro prosao, u svakom smislu.

Opet nas pozivaju za Baku, ajde uz Boziju pomoc, da pokusamo opet. Mi na pistu, kad onaj isti mali prdavac, i ista stjuardesa se smjeska sa vrata. Pa dal je moguce? Valjda nije bio veliki kvar, cim je osposobljen avion za let. Opet posjedasmo, svi na svoja mjesta. A blizu nas ova grupa "pjevaca". Ali naravno, tu su i ovi nasi iz kluba, tako da je sve bezbjedno. Taman se smjestismo kad pocese da galame. Opet Deska dodje i pokusava da ih smiri, medjutim, totalno je tiha ili da strucno kazem, donja laga joj je izrazita. Ma slaba joj frekfencija. Kako god, ne cuje se od njih. Posto nije mogla da se izbori, eto ga cika pilot.
-Gospodo, zasto galamite?
-Ne galamimo.
-Da li ste pili?
-Ma nee, mi ne pijemo!
-Da li znate da ja imam ovlastenje da vas skinem sa leta?
-Ali zasto, sta smo uradili?
-Ja ne znam kako alkohol djeluje na vas i ne znam kako cete reagovati u sledecoj sekundi ili sledecem minutu. Necu da rizikujem.
-Ne brinite, bice sve ok.
-Ako ne bude, imace te problema u Bakuu.Necete piti alkohol na letu?
-Ma necemo.
-Ok.
Samo sto je covjek ledja okrenuo, pocese da vade male flasice votke, viskija i ko zna cega jos. Nevjerovatni su. Ova dvojica ispred se grle, kontam ako se ne poljube, nista nisu uradili. Ovaj drugi izvadio neku kobaju i tamani je kao daje posao na ekskurziju. Umastio ruke. Sjaje se dlanovi. A rumen u licu od vatrene vodice. Bas onako lijep prizor. Pozeli covjek da ga gleda svaki dan. Na slici. Galame li galame. Prilaze jos neki iz prednjeg dijela aviona. Cascavaju se. Aman zaman.

U neka doba se smirise, cini mi se da ce cak da zaspu.Prijatna tisina. Za promjenu. Avion leti nisko. Ova dvojica zagrljenih vec kljucaju glavama, sta ce, izmorili se od pjevanja. Onaj sa ekskurzije hoce jos da pije, al nema neku podrsku. Vadi telefon, salje poruku. Kome? Svima onima koji cuju na ne vide, koji vide, a ne cuju... Mora da druga strana nije razumjela smisao poruke, jer sad telefonira uveliko. Rekoh da nisko letimo, uhvatio je nesto. Ali njega nece.
A da, kod komsije nema vode. Stoji flasa na lavabou ako nekome padne na um da pere ruke, da moze oprati jednu pa drugu. Lakse je ne prati, pa posle kod kuce natenane. Deterdzentom. Za osjetljive ruke. Pa da. Nista ne znam dal je “ekskurzija” skinula mast? Ma obrisao je od sjediste garant. Ili nogavice. Nadam se svoje.

Taman sto smo sletjeli u Baku, osjetio se miris dima od cigare. Odmah dolazi Deska, ne vjeruje sta se desava. Otisla je do toaleta jer je mislila da je tamo neko zapalio. I kad pita nesto, svi se prave ludi. Medjutim, kako smo izlazili iz aviona, vidjeli smo na jednom od njihovih sjedista plasticnu casu I u njoj ugasenu cigaretu. Haos!
Jos je ostalo jedno pitanje da visi u zraku. Ko je ispustio, ne goluba, nego jastreba, da prostis na pocetku leta? Suze su mi krenule kad je doletjeo do nas. Uplasila sam se da mi ove moje lijepe obrve i duge trepavice ne otpadnu. Kao da je jeo kisjele macice, sta li?