19.6.12.

S brda, s dola...

Obicno ove moje price nastaju na putovanjima, pa da ne rusim tradiciju, tako I ova pocinje. Autobus. Poljska. Klaj klaj… Obicno u takvim momentima imam vremena za razmisljanje.  Ovaj put me mrzilo da vadim komp, pa sam pisala u svesku, pa nek mi je Bog u pomoci oko desifrovanja rukopisa. Svi koji su se nekada vozili kroz Poljsku, znaju o cemu pricam. Elem…
Vise ne znam dal dolazim ili polazim, gdje idem I kuda se vracam. Nekako sam navikla, kad se putuje sa ekipom, baza je Baku. U reprezentaciji nisam bila sest godina, pa sad mi malo teze ide da skontam da je baza Beograd. Dakle vracamo se u Beograd.
Mala digresija, samo bih voljela da se zamijenim sa onima koji mi stalno govore, blago vama sportistima, samo obilazite svijet. E pa, hajde da ga i vi obidjete na ovaj nacin. Aerodrom, hotel, dvorana, hotel, aerodrom, vrh! Evo gledam odbojkase, nisu vec mjesec dana kuci. 20 dana u Japanu, pa zamislite sledece: Tokio-Pariz, cekanje 6-7 sati I sledeci let je Santo Domingo!? A posle toga, Santo Domingo-Pariz-Moskva. Momci, svaka cast, ali sto je mnogo mnogo je!
Kad vec spomenuh Japan, vjerujem da ste ispratili da smo se uspjesno kvalifikovali na Olimpijske igre, mislim na obje selekcije, bravo za nas!
Simpatican narod ti Japanci, mili, fini, dragi ljudi, toliko zagrizeni za odbojku da je to za svaku pohvalu. I staro I mlado (svi, svi, svi u cirkus Kolorado). Ne znam kako stoje sa zdravljem, posto non-stop klimaju glavom u znak pozdrava. Ali ne kao mi, neprimjetno, nego onako zustro, da im kosa poleti naprijed. E sad, da li su im vratni misici izuzetno jaki ili spavaju sa kosmodiskom, nisam uspjela da prokljuvim. Nekih vala slika I nemam, nisam bas zainteresovana za to, sto mi je velika greska. Vise ja to volim da opisem, malo dodam, malo oduzmem. Nije da nemam, to veliko cudo tehnike, foto aparat, ali se prema njemu ponasam kao prema kamenu. Niti ga vadim, niti kome dajem do znanja da ga imam. Rijetke su situacije kad ga nema niko, e onda se prenemazuci ponudim, a inace je na ignore. Ako sam pak sama, pa zelim nesto da ovjekovjecim, pazljivo stavljam ruku u torbu, vadim aparat, pogledam lijevo-desno, brzo opalim I dok trepnes, aparat je vec na svom mjestu, dno torbe. I tako do sledece prilike (citaj godine).
Dakle, posto nemam slika, nastavicu slovima. Ono sto mi je zapalo za oko je cudan nacin oblacenja. U Japanu naravno, malo skacem, sa teme na temu. Kod Japanki postoje dvije stvari:
1)           Na bilo koju vrstu obuce idu carape. Kratke, duge, pamucne, hulahopke, svijetle, tamne, providne, na tufne, na kocke, mrezaste, do pola lista, do koljena… Ali pod obavezno je da carape vire iako se ni u kom slucaju ne uklapaju uz odabir obuce.
2)           2)  Nacin sminkanja. Izadjete na ulicu i imate osjecaj da su lutke ozivjele. Ne pretjerujem. Jako rumenilo, izrazene oci, i masnica na vrh glave. Meni to izgleda zanimljivo, ali ne kapiram u cemu je poenta.
Slika na dnu, podrzava ovo moje vidjenje.
Sve u svemu, Japan je jedna lijepa zemlja, ali mnoooogooo daleko, pogotovo ako u avionu imate dobra sjedista, pa sve izgleda mnogo… duze. U povratku sa Japana, Sara I ja smo pitali da li mozemo da sjedimo zajedno, kao sto to obicno I radimo. Dade nam covjek karte, jedna na jednom, a druga na drugom krilu aviona, ali sve uredno, obje smo u redu 25. Mislim u sebi, e hvala ti prijatelju, sledeci put nas razdvoj, molim te.
Pocela sam pricu sa Poljskom, pa posto je nigdje ne spomenuh, daj da zavrsim sa jednom anegdotom. Naime, u hotelu u Lodju, gdje smo bili smjesteni, bila je losa internet konekcija. 15 minuta ima neta, pa 10 nema. I sad, pricam ja sa mojim roditeljima, vec dva puta se prekidala veza, pa dok smo je opet uspostavili, ja sam zaboravila o cemu smo pricali, pa bi razgvor isao ovako:
Mama: (prekid)…. Grupa u Beogradu…
Ja: Da,da, dolazi Merlin Menson u Arenu. ( Imao je koncert tih dana )
Mama: Ko dolazi?
Ja: Pa Merlin Menson!
Bacim pogled na Saru, a ona vec na podu…
Ja: Aaaaaa… Nasa grupa za Grand Prix, pa sto ne kazes? Argentina, Kuba, Turska I mi…
Totalni disconnect!

A evo i nje!