17.11.11.

Putuj Sanja i ne naginj se kroz prozor



Sjediste 28D, broj leta ne znam koji, Turkish Airlines u akciji, linija Cirih- Istanbul... Vracamo se posle dugog puta kuci. Na ekranu  prikazuju kuda se krecemo i bas sada smo uhvatili dio Beogradskog neba. Ali nam ne dadose da otvorimo prozor da udahnemo malo smoga i dima. Dobro bi nam dosao kao podloga za gas i naftu koja nas ceka u Bakuu..
Jaca sjedi pored mene, i bocka me prstom ili fejsbukovski receno, "poka me" :)
-A sta radis? A sta to pises? :)
- Ma nista, kazem i nastavljam (bas sam se zaletila, olovka sama igra)
-A mogu li da procitam?
-Moci ces, jednog dana.(upravo sada to radis, hohohoho)
Zadnjih 15 dana smo proveli u Cirihu na pripremama. Svaki dan smo trenirali sa Volerom. Mislim da smo se jedni drugima popeli na glavu. Sto bi rekli u Tuzli,na glooooovu :) 15 dana sada, isto toliko u semptebru u Kovilovu, mislim da je sasvim dovoljno (citaj suvise) za sirenje bratstva i jedinstva izmedju ova dva kluba. Izvinite drugari, ali slozicete se, sto je mnogo, mnogo je!
Ali nije sve bilo tako monotono...
Krenemo Jaca i ja jedan dan do centra grada. Od nase baze do tamo ima dvije stanice voznje, ok, to smo zapamtili. Isli smo prije toga jos jednom i sve je islo kao podmazano. Mozda zato sto je sa nama bila njemica, pa su sve jezicke barijere brzo srusene. Posto treba jedno 7-8 minuta do tamo, odlucili smo da ne sjedamo,nego da stojimo u hodniku, izmedju vagona. Plafon je bilo malo nizak, pa sam ipak sjela na stepenice, tj. obje smo, pa smo odatle komentarisali okolinu.
-Ja se ne sjecam da smo prosli pored ovoliko radova prosli put.
-Jesmo jesmo, sjecam se.
-Ja iskreno, pojma nemam.
Dinggg, prva stanica, putnici se mimoilaze na vratima. Mi se sklanjamo da se objavi ta svakodnevna razmjena. Sve mirno i kulturno, niko nikoga ne gura. Dok u Kini, recimo, metro izgleda ovako:
 
Jadan onaj ciko u bijelom mantilu, mislim da je ostao bez bubrega. A pretpostavljam da su uniformisani "guraci" dobro placeni. -Izvini, cime se bavis?
-Guram ljude u vozove, a vikendima masem i saljem poljupce na ispracajima, vrlo povoljno!
A mislim da medju kinezima nema dzeparosa, pa ne mozes da prst pomjeris, a kamoli da zavuces nekome ruku u dzep :) Nego da se vratim u Cirih...
 Ulazi kondukter i vrata se zatvaraju. On nesto zuji po hodniku, a voz nastavlja put. Ja i dalje na stepenicama, a Jaca stala pored vrata i gleda napolje. Odjednom cujem:
-Sanji, a zasto se vozimo unazad???
Pogledam, stvarno idemo u "rikverc"!
-Izvnite ciko, zasto idemo unazad?
-A gdje vi izlazite?
-Mi na glavnoj stanici.
-Pa sad smo bili na glavnoj...
-Oh... Pa gdje idemo sada?
-U Lucern.
-???
-Karte na pregled molim. Ok, u redu je... E djeco djeco... Izadjite na sledecoj stanici, predjite preko nadvoznjaka i idite na peron broj 5. Udjite u voz i vozite se jednu stanicu.
-Hvala ciko! ( A mogli smo i do Lucerna malo,a?)
Do dolaska na peron 5, pocela sam Jaci da pricam moju pricu iz voza...
Naime, ja prije par godina igrala u jednom gradicu blizu Ankone, i jednom prilikom dobijem 2-3 dana slobodno. Rodjendan mi je padao na jedan od tih dana, tako da sam odlucila da odem u Vicencu kod prijatelja. E sad, posto se nisam usudjivala sama da putujem autom, odlucim se da krenem vozom. Lakse, brze, udobnije, jednostavno sjednes i ne razmisljas. Ne razmisljas, a?
Ankona- Padova- Vicenca, znaci presjedanje je u Padovi. Ok smjestim se ja, slusam muziku, spavuckam, sve uredno, kako i dolikuje jednom putniku namjerniku. Medjutim neka zena se navila sa pricom, cula sam je preko muzike u usima. Dobro zeno, evo skidam sluske, slusam te, pricam sa tobom, mozda mi put brze prodje. I tako krene neka spika i shvatismo da obje silazimo u Padovi, te se ona ponudi da mi pomogne da se snadjem na peronima. Kontala sam da bi trebalo da sacekam da ode ovaj voz i da na istim sinama sacekam ovaj za Vicencu. Izlazimo nas dvije sa gomilom drugih putnika, ona odmah pocela da doziva konduktera. I nakon kratke vike kaze ona meni:
-Evo ovaj voz ti ide za Vicencu, pozuri, krece za minut!
-Ali zar ne bi trebalo...
-Pozuri, otici ce ti voz!
Ulijecem ja sa torbom, ubacujem je u prvi kupe, prazan je. Drugi, prazan. Treci- dvoje putnika, cetvrti- troje. Uh, sta je ovo, mislim u sebi. Odlazim do vrata na koja sam usla, zatvaraju se, a na njima nalijepljen papir, pise Minhen?! Sto bi rekao Radosav, Minken. Kakav Minken crni Radosave, pa sta cu ja tamo? Kako se vrata zatvorise, tako i meni pade mrak na oci. Tesko meni, pa zar nisam mogla da ubodem pravi voz? A ne ne, zasto bih isla jednostavnim putem, ako vec mogu ovako lijepo da zakomplikujem? A da me vidi babo kako se dobro snalazim, rekao bi, 'aj ti sine nazad u Gacko, nema vozova, pa ne mozes zalutati. Pocinjem da jurim po hodniku trazeci konduktera. Neka djevojka me vidi kako nesto izbezumljeno jurcam, pa pita:
- Da li vam mogu pomoci?
-Gdje ide ovaj voz?
-Minhen
-Ajjjj...
-A gdje ste vi posli?
-Vicenca...
-Opusti se, sledeca stanica je Vicenca!
-Oh... Hvala Bogu...
Odlazim do kupea i molim Boga da ne naidje kondukter koga sam toliko trazila, naime, ja imam kartu, ali za drugi voz. Srecom pred ulazak u Vicencu, poceli su sa kontrolom naseg vagona, ja sam bila odmah do vrata, pa sam klisnula prije nego sto su dosli do mene.

Uh... Evo, avion se polako spusta, Istanbul ceka, jedna moka u Starbucks-u i let za Baku. Valjda necu promasiti avion, ako nista drugo, ono, makar idem u grupi. Dobro moja mama kaze, ne odvajaj se sine, ima apsolutno pravo :)
P.S. Posto ovo objavljujem nekoliko dana kasnije, samo da dodam da je ipak bio zalutalih, hahahha!